Željko Kerum, splitski gradonačelnik, izjavom ”političari su roba na tržištu” još je jednom potvrdio sposobnost da ono što mnogi misle izrazi jednostavno i izravno. Na sličan je način pokojni Stjepan Spajić svojedobno izrekao besprijekoran paradoks ”Platio bih da mi sude pošteno!”, a Ljubo Ćesić Rojs ušao je u povijest rečenicom ”Tko je jamio jamio!”, iako je njegov zaključak netočan, jer se jamavanje (kaže li se tako) očito nastavlja.
Istinosni kapacitet njihovih iskaza ne treba podcijeniti. Ali, ako je tome tako, kakve su karakteristike tržišta političara, kako se ugovaraju poslovi, koji poslovi i - ključno - kako se određuje cijena?
1. Cijena
Cijena igra ulogu, zaključuje Ivan Krastev, bugarski politolog. Krastev prepričava ispovijest članice bugarskog parlamenta koja je u kritičnom trenutku glasanja o povjerenju vladi bila spremna prodati svoj glas:
”Preispitala je svoju savjest. Bila je spremna primiti mito. Znala je da neće biti u sastavu sljedećeg parlamenta. No, kad je došla ponuda da za 50.000 dolara podupre vladu rekla je ne! ‘Morate me razumjeti’, bilo je njezino objašnjenje, ‘svota je bila toliko visoka i sve je odjednom počelo nalikovati na pravi kriminal!’”
Što reći za činjenicu da je u hrvatskom slučaju Maestro 50.000 eura bilo ”samo za kavu”? Da su u Bugarskoj plaće niže? Bio bi to zaista cinizam, ali ne treba zaboraviti da je u ”slučaju konvalidacija” Damir Polančec borovskog odvjetnika potplatio s oko 70.000 eura, da je o sličnoj svoti riječ i u ”slučaju reflektori”, a da je u jeku materijalne raskalašenosti Ratko Maček, tadašnji glasnogovornik Vlade, 50.000 eura gotovine smatrao jednim od preduvjeta za ulazak u politiku.
Tu bi negdje mogao biti kvalifikacijski prag preko kojega se u Hrvatskoj iz sfere niske prelazi u područje visoke korupcije. Oni potplaćeni nižim svotama mogu odahnuti.
2. Izvršenje ugovora
Tržište korupcijskih usluga ima, naravno, svoje specifičnosti, ali i sličnosti s drugim tržištima. Njemački ekonomist Johann Graf Lambsdorff, autor utjecajnog Indeksa percepcije korupcije, koji hrvatsku javnost uzruja svaki put kad ga Transparency International objavi, u svojoj gotovo enciklopedijskoj analizi fenomena korupcije (The Institutional Economics of Corruption and Reform) posebnu pažnju posvećuje problemu izvršenja korupcijskog ”ugovora”.
Kad već plati, davatelj mita ima - u usporedbi s legalnim biznisom - prilično sužene mogućnosti da prisili primatelja mita na ispunjavanje obveze: da je bugarska parlamentarka uzela 50.000 dolara, na koji bi je se način moglo prisiliti da zaista glasa za vladu.
S druge strane, onaj koji obavi posao, ako osigura dobivanje neke koncesije ili natječaja, izložen je mogućnosti da kod naplate mora ponovno pregovarati o vrijednosti isporučene usluge. Vrijedi li glasanje za vladu obećanih 50.000 ili je dovoljno i 10.000 dolara.
Razmjena novca za uslugu uvijek je kritična, a u korupcijskim poslovima, s obzirom na njihovu prirodu, da izostaju mehanizmi legalne zaštite - još je kritičnija.
3. Umijeće
Korupcija je umijeće, tvrdi njemački ekonomist. Ilustrira to slučajem Jakuba Bierzynskog, tridesetčetverogodišnjeg čelnika američko-poljske kompanije za zakup medija.
Gotovo istodobno dva velika međunarodna klijenta, nevezano jedan o drugome, zatražila su od Bierzynskog stotine tisuća dolara za ugovore o oglašavanju. Bierzynski je najprije pogrešno pretpostavio da će ga krovna američka kompanija zaštititi, a potom je, ostavljajući po strani moralni aspekt problema, shvatio kako mu za ”posao” nedostaju potrebne vještine:
”Nikad to prije nisam radio, ne znam koliko, ne znam kome, ne znam u kojoj točno situaciji”, opisuje Bierzynski svoju noćnu moru. Shvatio je kako je zbog nedostatka iskustva i potrebnih vještina gubitnik na kompetitivnom tržištu korupcijskih usluga i da je u poslovnom svijetu osuđen na istiskivanje.
I u korupcijskom poslu, očito, postoje veliki i mali igrači, masovno tržište jeftinih usluga (mass market), kao kad se potplati policajca da zažmiri na prometni prekršaj ili podmaže činovnika, te visoka korupcija - kleptokracija.
4. Uhodavanje biznisa
Tržište korupcijskih usluga razvilo je mehanizme kojima osigurava efikasnije funkcioniranje. Najvažnije je ”djelatnost” uhodati. Za razliku od legalnog posla koji nakon zaključenja više ne ostavlja obveze ugovornim stranama, korupcijski ”deal” nikad nije gotov. Uvijek postoji mogućnost naknadne ucjene ili denuncijacije (izdaje). Potvrđuju to i hrvatske korupcijske afere koje isplivavaju i s nekoliko godina zakašnjenja.
Zbog toga korupcija puno bolje funkcionira među partnerima koji su dugoročno povezani, primjerice rodbinski, ili među onima koji već imaju uhodani legalni poslovni odnos. Želi li netko prekinuti sa svim tim, izići iz kruga, uvijek ostaje prijetnja da i legalni biznis zapne ili se prekine. Time se osigurava lojalnost.
Korupcijski biznis razvio je i klasu posrednika, ljudi s već dokazanom korupcijskom reputacijom, koji poznaju tržište (koje su osobe pogodne za mito), a na sebe preuzimaju rizik izvršenja ”ugovora” i naplate potraživanja. Posrednici često čuvaju anonimnost strana u korupcijskom poslu, čime se minimizira mogućnost izdaje i ucjene.
Stariji čitatelji sjetit će se Makedonca Velibora Džarovskog koji je u bivšoj Jugoslaviji javno tvrdio kako je potkupljivao suce nogometnih utakmica (Google nudi njegove videointervjue). Raspetljavanje afere Fimi Media, i eventualne uloge Mladena Barišića kao posrednika, možda će osvijetliti današnje metode rada posrednika u području visoke političke korupcije.
5. Moral
U slučaju korupcije pozivanje na moralne vrijednosti ne doseže dovoljno daleko, tvrdi Lambsdorff: ”Biti potplaćen ne implicira automatski biti nečastan. Nije strano partnerima u korupciji da uspostave reputaciju čestitosti i vrline. Naprotiv, pregovori o legalnim poslovima manje se oslanjaju na međusobno povjerenje, a više na zakon.”
Naravno, Lambsdorff je svjestan toga da je nečasnost, nelojalnost, preduvjet da se netko uopće odluči na korupciju. Ipak, ”negativan stav prema oportunizmu (izbjegavanju obveza) i pozitivan odnos prema uzajamnosti više promoviraju korupciju nego što je sprečavaju”. Lambsdorff citira šalu raširenu među američkim političarima: ”Ja sam čovjek od principa - jednom kupljen, ostajem kupljen!”
Legalni biznis i politiku karakteriziraju depersonalizirani funkcionalni odnosi među sudionicima. U koruptivnom području odnosi su personalizirani. Ono je prepuno moralnih iskušenja, mogućnosti ucjene, izdaje, iznevjerenog povjerenja i nepouzdanih karaktera.
Damir Polančec, bivši potpredsjednik Vlade, koji je već osuđen za zloupotrebu ovlasti, dakle za koruptivno djelovanje, optužio je i bivšeg premijera Sanadera, ali i bivše kolege iz Hrvatske demokratske zajednice da su ga ”izdali”. Prema nobelovcu za ekonomiju Douglasu Northu personalizirani odnosi u javnim poslovima, bilo da je riječ o biznisu ili politici, karakteristika su predmodernih društava.
6. Nevidljiva noga
Prema Lambsdorffu, dok oficijelnim tržištem vlada “nevidljiva ruka”, korupciju karakterizira “nevidljiva noga” (u smislu stupica). Nije riječ o vladi koja sprečava da se tržište razmaše.
Slabe točke koruptivnih poslova, koje otvaraju prostor za njihovo suzbijanje, su:
1. zahtijevaju tajnost
2. partnerima nije na raspolaganju pozivanje na sud, dakle na legalnog arbitra
3. nakon izvršenja ugovora partneri u koruptivnom poslu žive na milost jedan drugom.
“Rizik izdaje funkcionira kao nevidljiva noga (stupica), onima koji su propustili obvezati se na čestitost (taj rizik) čini život teško izdrživim. Taj princip motivira čak i one koji misle samo na svoju korist da se suzdrže od korupcije”, piše Lambsdorff. Zato predlaže da u suzbijanju visoke korupcije zakonodavstvo potiče izdaju (i zviždanje). (vidi okvir Funkcionalizacija izdaje)
7. Porijeklo i posljedice korupcije
Iako se razularila širom svijeta, korupcija je posebno opterećenje u bivšim socijalističkim zemljama. Prema Ivanu Krastevu tvrdnja da je uzrok korupcije u socijalističkom naslijeđu zanemaruje razliku između visoke i niske korupcije. (U socijalizmu je postojala i visoka korupcija, ali o njoj ovdje nije riječ).
U socijalizmu društvene mreže unutar kojih su se razmjenjivale nemonetarne usluge (upis djece u školu, dobivanje prednosti kod liječnika) bile su se razvile kao oblik otpora birokratizaciji. Njihova socijalna funkcija bila je egalitarizacija unutar hijerarhiziranog sustava.
Veza niskorangiranog službenika s medicinskom sestrom smanjivala je razliku u liječničkom tretmanu u odnosu na partijskog funkcionara. Empirija izgleda potvrđuje da visoka korupcija povećava i naglašava nejednakosti, dok ih niska ublažava.
Eksplozija je, piše Krastev, nastupila s monetizacijom. Iz takvih zaključaka nastala je i teorija kako uzrok širenju - najprije visoke, a onda i niske - korupcije nije socijalističko naslijeđe nego ”neoliberalna ideologija sebičnog usmjerenja na materijalnu dobit”. Australska politologinja Leslie Holmes ne podupire ni socijalističku ni neoliberalnu hipotezu, ali pretpostavlja kako je kombinacija spomenutih ideologija na istom mjestu i u isto vrijeme možda fatalna.
Lambsdorff je ideološki nešto neutralniji. Prema njegovim uvidima stupanj korupcije niži je u zemljama u kojima je podizanje kvalitete života važniji kriterij uspješnosti politike negoli gospodarski rast.
Teorije da prereguliranost potiče korupciju ili visoki udjel javnog sektora u gospodarstvu više nemaju onu uvjerljivost koju su imale prije. Skandinavija je klasičan protuprimjer, ali još je niz zemalja u Africi i Latinskoj Americi u kojima je korupcija značajna, a udio državnog sektora u gospodarstvu nizak.
8. Pravna država
Najčešća definicija korupcije, koja je opisuje kao zloupotrebu javne dužnosti (javne ovlasti) za privatnu korist, ne zahvaća dovoljno precizno visoku korupciju. Problem je s određenjem pojma ”javna dužnost”.
Gornja definicija korupcije ne obuhvaća slučaj u kojemu određena uska interesna skupina uspije kod političara izlobirati donošenje zakona koji idu u njenu korist. Ta se pretpostavka ostvaruje gotovo svakodnevno, a zloupotrebe javne dužnosti u užem smislu riječi - nema, iako će zdrav razum zaključiti kako je u tom slučaju vlada korumpirana (a kardinal Josip Bozanić progovoriti o ”grijehu struktura”).
Postoji zloupotreba javnog interesa, no to je kudikamo fluidniji, iako možda i važniji pojam. Razlika između vladavine zakona i vladavine zakonom, upotrebe zakona za vlastite ciljeve, može se osvijetliti jedino u političkom slijedu.
Zato je potpuno zdravo i razumno kad se posljednji događaji u Hrvatskoj ne promatraju samo iz procesnog kuta (od čega kvazi-intelektualni krugovi boluju), nego se u najširoj javnosti raspravlja i o potencijalima da se iz svega izrodi jedna nova, prihvatljivija politika. Nažalost, najčešće se čuje kako neće biti bolje, da se ništa neće promijeniti.
9. Kleptokracija
Široko je prihvaćeno uvjerenje, kako među stručnjacima tako i u široj javnosti, da je korupcija u Hrvatskoj posljedica kulturnog koda, povijesti i uopće teško izmjenjivog narodnog karaktera.
Izgleda, međutim, da je riječ o predrasudi koja služi svrsi. Ako je korupcija utkana u narodno biće, onda se u njenom suzbijanju malo može učiniti, pa i neuspjesi imaju jako opravdanje.
Puno je važnije, međutim, što to preduvjerenje ne posvećuje dovoljno pažnje razlici između visoke i niske korupcije. Drukčije rečeno, zaključci o porijeklu i uzrocima korupcije u tradiciji i narodnom biću sukladni su s činjenicom da su sve donedavno hrvatski antikorupcijski napori bili usmjereni na suzbijanje tzv. niske korupcije.
Pogledaju li se hrvatske strategije i akcijski planovi za suzbijanje korupcije (www.antikorupcija.hr) naglasak se stavlja na probleme s činovnicima i nižim službenicima. Visoke korupcije u tim aktivnostima nema. Nasuprot tome, politički pritisak iz Europske unije upravo je u posljednje vrijeme usmjeren na visoku korupciju.
Već je devedesetih godina sociolog Aleksandar Štulhofer isticao jaku toleranciju prema korupciji u Hrvatskoj, ne diskriminirajući kleptokraciju od donošenja pršuta liječnicima i kave medicinskim sestrama. Bilo je to razumljivo za pionirske analize potencijala tranzicijske modernizacije.
U posljednjim radovima hrvatskih sociologa1 (ekonomisti se korupcijom slabo bave) iz 2009. godine naglašava se kako je u slučaju visoke i niske korupcije riječ o dva različita i nesvodiva društvena fenomena.
Uostalom, povjerenje u institucije i visoke političke dužnosnike razlikuje se od povjerenja u susjeda. Iako imaju isto ime, te stvari nisu jednake. U Hrvatskoj narod i dalje bolje podnosi nisku korupciju negoli visoku.
Niska i visoka korupcija zahtijevaju različite antikorupcijske strategije. Nema opravdanja ni za nisku korupciju, no manje je štetna za ekonomiju i društvo od korupcije na visokim razinama.
Utoliko ne čudi decidiran odgovor hrvatskih znanstvenika na pitanje treba li se antikorupcijska aktivnost usredotočiti jednako na nisku i visoku korupciju: takvo što, kažu, nije ni moguće ni korisno. Treba se usredotočiti na korupciju na visokim razinama.
Dodatni je argument, ističe se u istraživanju, da suzbijanje niske korupcije ne dotiče korupciju na visokim razinama, dok obratno vrijedi: eliminacija visoke korupcije utječe na smanjivanje sitne birokratske korupcije! Od glave riba smrdi.
1 Ognjen Čaldarović, Aleksandar Štulhofer, Krešimir Kufrin, Bojan Glavašević, Iva Odak, Margareta Gregurović, Martina Detelić: Combating Corruption in Croatia: From Expert Perceptions to Policy-Oriented Action Strategies and Back, Revija za sociologiju 40