Globalna ekonomska kriza smanjila je kapacitet i kompanija i vlada za investiranjem i inovacijskim projektima. Glavni je to razlog zašto Europska unija u svom strateškom dokumentu Europe 2020 podupire kombiniranje javnog i privatnog financiranja i 'stvaranje inovativnih instrumenata za financiranje potrebnih investicija', uključujući javno-privatno partnerstvo (JPP). I to unatoč tome što se JPP nije pokazao jeftinijim od drugih modela.
Na četvrtoj konferenciji Novi modeli rasta ravnateljica Ekonomskog instituta Sandra Švaljek analizirala je potencijale JPP-a i mogućnost njihove snažnije primjene u Hrvatskoj. Iako se taj pojam često shvaća usko, Švaljek navodi da se može razmotriti na pet razina:
"U najužem smislu javno-privatno partnerstvo označava pojedinačni projekt. Na nešto široj konceptualnoj razini ono se odnosi na specifičan način pribavljanja infrastrukturnih objekata, a na još široj razini način vođenja javnih politika koji podrazumijeva uključivanje privatnog sektora kao važnog dionika današnjih mješovitih gospodarstava u kreiranje javnih politika. Javno-privatno partnerstvo može poprimiti značenje i šire od toga – ono može postati simbolom vladanja i politike koju provodi određena vlada. Konačno, javno-privatno partnerstvo može opisivati i samu kulturu te način ukupnog funkcioniranja nekog društva".
Prema istraživanju Europske investicijske banke iz 2006., ex ante troškovi izgradnje cesta kod projekata javno-privatnog partnerstva bili su za oko četvrtinu (24%) viši nego pri tradicionalnoj nabavi, što pak odgovara uobičajenim prekoračenjima proračuna kod tradicionalne nabave. Za projekte javno-privatnog partnerstva smatra se da vode računa o troškovima u čitavom životnom vijeku infrastrukture - za razliku od tradicionalnog načina opskrbe javnom infrastrukturom, ali nema empirijske potvrde da JPP jamči i niže troškove u cijelom ciklusu, kaže Švaljek.
To je, međutim, s aspekta privatnog kapitala, najbolji način povećanja efikasnosti, a onda i profita, prema riječima direktora investicija Adris grupe Damira Vanđelića, koji JPP smatra najboljim alatom za novi model rasta jer su tradicionalni načini financiranja velikih projekata iscrpljeni. Tvrdi da su u Hrvatskoj samo kroz natječaje za JPP obuhvaćeni životni ukupni troškovi postojanja projekta. Najbolji oblik JPP je onaj gdje se eksploatira efikasnost investitora, tvrdi Vanđelić. «Ako imate tender samo za jednu vrstu radova, imate prostor u konačnim pregovorima od oko 5%. Ako tender proširite na dizajniranje, projektiranje i izvedbu, već ste na 20-25%. Ako još proširite na finaciranje, dolazite do 30%, a na operiranju se penje na 40-50% veće efikasnoti», njegove su riječi. A privatni investitor, smatra Vanđelić, upravo na toj efikasnosti, a ne samo na equitiju ili financiranju, gradi svoj profit.
Pa gdje bi javno-privatno partnerstvo moglo biti poželjno i što bi trebao biti preduvjet za taj model? Prema mišljenju Sandre Švaljek, javni interes bi uvijek trebao biti zadovoljen (što često nije bio slučaj), ali i interesi privatnog i javnog partnera. EU njime pokušava promovirati ne isključivo ekonomske nego i šire društvene interese, ponajprije povećanje energetske sigurnosti, traženja odgovora na klimatske promjene, zatim ponudu kvalitetnih zdravstvenih usluga te održivih i konkurentnih prometnih usluga, a posebice velika ulaganja u istraživanje i razvoj. Osim samih projekata, Europska komisija potiče i lokalna javno-privatna partnerstva za zapošljavanje i druge oblike suradnje dionika na rješavanju pitanja od važnosti za urbani, lokalni i regionalni razvoj.
Projekti javno-privatnog partnerstva pokreću se u zemljama gdje ih dosad nije bilo u značajnijoj mjeri, poput Danske, koja JPP vidi kao jednu od poluga povećanja konkurentnosti i inovativnosti , bolje suradnje između javnih istraživačkih organizacija i poslovne zajednice te energetske učinkovitosti i održivosti. U pripremi je strategija javno-privatne suradnje, a JPP se već snažno primjenjuje u zelenoj tehnologiji, poput izgradnje centra za testiranje vjetroelektrana.
U Hrvatskoj su iskustva s primjenom javno-privatnog partnerstva raznolika, tumači Švaljek, a institucionalni i zakonski okvir još uvijek u razvoju. Ono je u Strateškom okviru za razvoj 2006. – 2013. prepoznato kao alternativa deficitu i porastu javnog duga. Ipak, osim u slučaju dijelova prometne infrastrukture i javnih sportskih objekata do intenzivnijeg korištenja javno-privatnog partnerstva u Hrvatskoj nije došlo. Projekti gdje moguća ovakva suradnja u Hrvatskoj su, prema Švaljek, slični kao u Europkoj uniji, uz dodatak obnove gradskih jezgri. Posebnu bi pak pažnju trebalo posvetiti potencijalima suradnje javnog i privatnog sektora na rješavanju društvenih problema, kao što su regionalni razvoj, zapošljavanje i zaštita okoliša.
No, takav partnerski odnos javnog i privatnog sektora zahtijeva poboljšanje zakonskih okvira, međusobno povjerenje, kao i povjerenje javnosti. Toga zasad nema, no valja pokušati, zaključuje Švaljek.