Olaf Glaesker je odigrao važnu ulogu u karijeri njemačkog predsjednika Christiana Wulffa. Kratko prije nego što je Wulff 2003. godine postao premijer Donje Saske, njih dvojica su se upoznala.
Glaeseker nije bio samo glasnogovornik šefa pokrajine, a kasnije i predsjednika države, nego i njegov najbliži savjetnik. U prosincu 2011. Wulff ga je otpustio.
Sada se protiv bivšega glasnogovornika i savjetnika vodi istraga zbog sumnje u korumpiranost. Navodno je primao mito od organizatora partyja Manfreda Schmidta.
Glaeseker je, sumnja se, zauzvrat preuzimao sponzorstvo Schmidtovih domjenaka s prominentnim gostima - u vrijeme kada je Wulff bio premijer u Donjoj Saskoj.
Konkretno se radi o manifestaciji pod nazivom "Dijalog između sjevera i juga" kojom bi se trebali njegovati odnosi saveznih zemalja Donje Saske i Baden-Württemberga. Novinari i državni odvjetnici se sada pitaju: što je od svega toga znao današnji predsjednik države?
Novinari često postaju savjetnici
Slučaj Glaeseker upravlja svjetla reflektora na jedno zanimanje koje je inače poznato po tome što stoji u sjeni - politički savjetnici djeluju iza kulisa.
Oni pripremaju govore, organiziraju nastupe, ciljano informiraju novinare kako bi njihov šef bio prikazan u što boljem svjetlu i smiruju stvari kada se neki političar u javnosti nepromišljeno zaleti.
Funkcija glasnogovornika nije uvijek povezana s funkcijom bliskog savjetnika kao u slučaju Olafa Glaesekera, no on nije niti iznimka. Ima nekoliko poznatih primjera u njemačkoj politici: Hans-Hermann Tiedje, nekadašnji glavni urednik utjecajnog bulevarskog lista Bild, bio je osobni savjetnik Helmuta Kohla u njegovoj zadnjoj predizbornoj kampanji 1998. Michael Spreng, neko vrijeme glavni urednik "žutog" tjednika Bild am Sonntag i kelnskog dnevnika Expressa vodio je predizbornu kampanju CDU-ovog kancelarskog kandidata Edmunda Stoibera 2002. godine.
Političari trebaju "vatrogasce"
Nije slučajno da političari uzimaju novinare kao savjetnike i glasnogovornike, objašnjava Timo Grunden iz Instituta za političke znanosti Duisburg-Essen.
"Medijski sustav je za većinu političara još uvijek težak i opasan teren", kaže on. Novinari, s druge strane, jako dobro znaju kako mediji funkcioniraju i s kim treba u kojoj situaciji razgovarati, oni imaju svoje mreže u odnosima s javnošću koje su izrazito korisne za čelne političare.
Grunden naglašava da je u medijskoj demokraciji vrlo teško "izvući se" iz kriznih situacija, zato je dobar savjetnik u prvom redu "vatrogasac" u krizama.
Razlog za posrtanje Wulffovog savjetnika Glaesekera analitičar Grunden vidi u miješanju privatnih i javnih interesa - što je konačno neprofesionalno jer onaj tko zna kako organizirati mreže poznanstava, morao bi znati i kada će njihovo korištenje naškoditi njegovom šefu.
Posao političkog savjetnika daleko je od čiste marketinške djelatnosti, naglašava Timo Grunden.
Naravno da i na tom polju sadržaje treba atraktivno zapakirati, ali dobar omot bez ikakvog sadržaja vrlo brzo se otkrije. Savjetovanje političara ni u kojem slučaju nije one-man-show.
Da bi efikasno radili, političari trebaju imati čitav mali kompetentni tim u kojemu će se "pitanja časti i pitanja vlasti" detaljno odvagivati.
Nitko ne zna sve
Kvalitetno savjetovanje znači uvijek podjelu posla, naglašava i Sergius Seebohm iz Njemačkog društva za političko savjetovanje.
Osim toga, upućuje, postoje vrlo različiti oblici savjetovanja i vrste savjetnika. Za posebna pitanja i analize često se poseže za takozvanim "Think Tanks", javnim ili privatnim institucijama u kojima sjede stručnjaci za pojedine teme koji političarima stoje na raspolaganju kao stručni savjetnici.
Pored tih stručnjaka postoje i stručnjaci za komunikaciju koji znaju kako političke poruke tako skratiti i "upakirati" da ih se u javnosti može razumjeti.
Ono što je važno jest i menadžment u samim ministarstvima. Tamo treba političke odluke pripremiti i provesti u djelo, a često je i korisno pripremiti unaprijed odgovore na kritike na koje bi mogli naići, naglašava Seebohm.