Željezara koja je nekad zapošljavala 1000 ljudi isti proizvod sad može isporučiti sa samo 100 zaposlenih. Drugim riječima, otpuštanje postaje trajno, ne samo privremena posljedica ekonomskog ciklusa.

Iako neizbježno asociraju na prošlotjedni slučaj Željezare u Sisku, u kojoj je proizvodnja definitivno zaustavljena, a 916 ljudi poslano je na burzu, ovo nisu riječi nekog hrvatskog političara, ekonomista ili gospodarstvenika. Rečenice iz prethodnog pasusa izrekao je recentno američki predsjednik Obama u govoru u Kanzasu kojim je započeo kampanju za izbore 2012. godine.
 
Kako se na slučaj sisačke Željezare reagiralo u Hrvatskoj? Ekonomisti i gospodarstvenici uglavnom nisu reagirali nikako. Šok i paraliza u suočenju s realnošću hrvatska je dosta česta karakteristika. Od političara dosad su reagirala dva, i to na poticaj medija: Đuro Popijač, donedavni ministar gospodarstva i budući zastupnik HDZ-a u novom sazivu Sabora, te sisačka zupanica Marina Lovrić (SDP).

Popijač je izjavio da je "uvjeren" (što je izgleda osobito važno) da će američki vlasnici, uz pomoć Deutsche Bank, uspjeti prodati Željezaru nekome tko će ponovo pokrenuti proizvodnju. I županica Lovrić u nekoliko je televizijskih minuta uspjela jedino "izraziti uvjerenje" da će nova vlada "sigurno" naći rješenje za Željezaru.

Naravno, nitko razuman i zreo nije od hrvatskih političara niti trebao očekivati rješenje, osobito ne kratkoročno. Veći je problem s njima u tome što rješenje sustavno onemogućuju, na primjer na način da se sami ne žele suočiti s realnošću, što je doduše sekundarno, a zatim zbog činjenice – koja je primarna – da i drugima, odnosno publici, nastoje uporno odvratiti pogled od onoga što se stvarno događa.
 
Svatko tko barem površno prati zbivanja zna da problem sisačke (kao i splitske) Željezare nije od jučer, kao i da se uporno nastoji riješiti ideološki: "uvjerenjem" da će  spas donijeti "strana ulaganja" koja očito ne daju trajne rezultate.

Tehnološki zastarjela proizvodnja već godinama prelazi iz ruke u ruku ruskih, poljskih, američkih vlasnika (Slovaci nikako nisu uspijevali doći na štih), koji se zadrže taman toliko da obave neki posao isplativ ponajprije zahvaljujući tome što su do pogona došli po povoljnoj cijeni.

Izlazeći posljednji put iz tvornice radnici su izrazili uvjerenje da će slično biti i ovaj put. Dotad, nadaju se, oni će čekati na burzi i – vjerojatno – pomalo raditi na crno.
 
Sisački rezultat svih tih napora je sljedeći: grad ima oko 49 tisuća stanovnika, a do prestanka rada Željezare bilo ih je zaposleno 18.912; nezaposlenih je bilo 5.268; aktivna radna snaga u ukupnoj je populaciji činila oko 50 posto (što u Hrvatskoj i nije najgori rezultat), a registrirana nezaposlenost je  veća od dvadeset posto. Sad je situacija još gora.

Ni u neposrednom okruženju stanje nije blistavo. U Županiji zaposleno je oko 42 tisuće ljudi, a nezaposlenih je više od 12 tisuća, samo u Petrinji, gdje je ipak Gavrilović, gotovo tri tisuće.

Cesta od Zagreba do Siska najzagušenija je prometnica u zemlji, no dok se njome vozi krajolikom dominiraju megalomanski betonski nadvožnjaci koji ne vode nikamo i niotkuda, ni sa čime spojeni, poput onih Vukelićevih u okolici Karlovca, kao dijelovi preambiciozno započetog auto-puta koji sigurno neće biti uskoro završen. (Radi li se na njemu uopće?)

Sisak, dakle, nije izuzetak u ukupnoj slici hrvatskog gospodarstva. Utoliko, svako očekivanje zaokreta, svaku ideju da se pobijedi inercija i odustane od ideologiziranih instant rješenja s pravom treba tretirati kao puku tlapnju ili dociranje.
 
Puno je zabavnije završiti tekst opisom kako se sa sličnim teškoćama suočavaju Amerikanci. Thomas L. Friedman, autor nagrađivane i široko diskutirane knjige The World is Flat, u kojoj opisuje efekte tehnoloških promjena na ekonomska kretanja, u svojoj se nedavnoj kolumni o američkom tržištu rada, objavljenoj u New York Timesu, iz koje je i citat Obamina govora, poziva na analizu harvardskog profesora Lawrencea Katza.

Dani kad su General Motors i Ford dolazili u gradove i zapošljavali po 25 tisuća ljudi nepovratno su prošli, piše Friedman. Takve tvornice sad u najboljem slučaju zapošljavaju 500 ljudi i robote. Proizvodnja više nije u stanju stvoriti široku srednju klasu.

Potencijal zapošljavanja, a to je ključni i glavni cilj cjelokupne ekonomske politike i svih njezinih sastavnica, od monetarne, do fiskalne, industrijske i drugih dijelova ekonomske politike, treba tražiti kako u kratkoročnim poticajima, od kojih nije moguće naprasno odustati, ali još više valja imati u vidu kako će stvari stajati u dužem roku.
 
Visoka dodana vrijednost, inzistira Friedman, pozivajući se na Katza, bit će generirana u zajednicama koje uspiju suradnički povezati istraživanja na sveučilištima, start-up kompanije, softverske kompanije i visoko-tehnološku proizvodnju. Iako Friedman navodi niz sredina u Sjedinjenim Državama u kojima se takva suradnja već formira, nama je najpoznatiji Silicon Valley. Katz ih uspoređuje sa svojedobnim obrtničkim zajednicama u kojima su podjednako bili naglašeni i kooperacija i kompeticija, i inoviranje i obrazovanje i proizvodnja.

Iako sam na ovom mjestu, naravno, u iskušenju završiti tekst razmišljanjem o mogućnosti razvoja takvog kooperativnog okruženja u Sisku ili u bilo kojoj drugoj hrvatskoj sredini, ne želim na to ni pomisliti. Bio bi to znak gubljenja svakog osjećaja za realnost.