Pišu Ivo Bićanić i Milan Deskar-Škrbić*
Motivi i razlozi za štednju stanovništva mogu biti ekonomski, psihološki, sociološki i institucionalni. Oblici su različiti - štedimo u bankama, slamaricama, vrijednosnim papirima...
Tu štednju troše neki drugi ljudi, poduzetnici koji investiraju, a nedostaju im sredstava za njihove pothvate. I njihovi motivi su različiti. Najčešće je to profit, točnije sadašnja vrijednost diskontiranog toka budućih profita što ostavlja mogućnost za velike razlike zbog različitog odnosa prema budućnosti i riziku, osobnim sklonostima i motivima.
Prvi imaju višak novca jer ga ne troše, a drugi ga traže za financiranje biznisa. Tako se preko financijskih posrednika štednja usmjerava ulagačima koji razvijaju poslove, grade nove tvornice i povećavaju ponudu roba i usluga.
Hrvatska iskustva pokazuju da ministrima lakše diskreciono pregovarati s nekolicinom stranih ulagača nego stvoriti povoljne uvjete za štednju mnogih anonimnih građana i ulaganja stotina malih ulagača. No, očekivati spas u dolasku stranih ulaganja jednostavno je lažna nada. Spasa nema bez domaće štednje (i domaćih poduzetnika-ulagača).
Siromašni ne štede i nisu sposobni podnijeti veće rizike (u Keynesijanskim i Marxovim modelima rasta radnici uopće ne štede, štede samo kapitalisti iz profita). Za generiranje značajne štednje treba imati dovoljni broj dovoljno bogatih građana.
Štednja bogatih ima dva važna utjecaja na rast. Prvo, rastu pogoduje štednja velikih pojedinačnih iznosa (siromašni štede male iznose). Drugo, pokazuje se da je sklonost riziku bogatih nešto veća što omogućava financiranje rizičnijih poduhvata.
U takvom tumačenju ekonomske nejednakosti nisu tako loše i čak su i poželjne za rast. Naravno, famozna 'ekonomistova druga ruka' prepoznaje vrlo uvjerljive razloge zašto prevelike nejednakosti mogu biti pogubne i za rast i za gospodarstvo.
Premale nejednakosti su loše, a prevelike pogubne. Koje su 'one prave', stvar je političke ekonomije i posebnosti svakog gospodarstva. Mada su jednako razvijeni, Švedi ne bi mogli živjeti s američkim Gini koeficijentom i obrnuto, ali svaki su sretni sa svojim. Zašto? Ne zna se.
Cijeli tekst možete pročitati u izdanju magazina Banka za srpanj
*GJIVO, radionica za makroekonomske analize