Početkom 2011. godine se ulazak u Hrvatske u članstvo EU, odnosno preciznije završetak pregovora čini samo mjesecima daleko (ili blizu). Upravo stoga se pogled prema tome što slijedi nakon ostvarenja tog cilja čini važnim, iako je naravno članstvo u EU primarni strateški cilj.

Dodatni je razlog produljenja vremenske perspektive taj što se u Hrvatskoj često fokusiramo samo na idućih par mjeseci (obično do nekih izbora) bez da se nastoji sagledati i širi okvir (tu se misli na promjene u svijetu) a posebno bez nastojanja da se anticipira daljnja budućnost.

Teza o nužnosti dugoročnije perspektive se uklapa i u zajedničku temu ovih konferencija a to je novi model rasta (hrvatskog gospodarstva). Kao prilog tom novom modelu ovdje se iznose tri teze s primarnim ciljem kritičkog promišljanja naše budućnosti, a to su:

1) Nositelji ekonomske politike su uglavnom neskloni promjenama i reformama,
2) Svi zajedno moramo shvatiti da nakon ove svjetske krize (misli se na financijsku krizu od 2008. godine) ništa neće biti isto kao do sada i
3) Glavni je problem hrvatskog gospodarstva, ali i društva mnogo širi od zadovoljavanja kriterija ulaska u EU, a on se u jednoj riječi može sažeti u pojmu (ne)konkurentnosti.

Svaku tezu valja detaljnije obrazložiti.

1) Nesklonost reformama

Osobno jedan od problema hrvatske budućnosti vidim u vrlo maloj sklonosti reformama. Iz dosadašnjeg razdoblja naše samostalnosti stječe se dojam da ne volimo promjene. Dapače uvjereni smo da očuvanje statusa quo može ići unedogled. Ako pogledamo generatore gospodarskih reformi u Hrvatskoj nakon 1995. godine, oni se dobrim dijelom svode na slijedeće:

a) Promjene su bile generirane „izvana“, egzogeno. Pod time se prvenstveno misli da su programi suradnje s međunarodnim financijskim institucijama kao što su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond (naravno i Evropska banka za obnovu i razvoj) biti generatori promjena.

U kasnim devedesetim programi s tim institucijama financijsku su pomoć našoj zemlji redovno uvjetovali određenim mjerama koje su se morale napraviti. Dakle brojne su reforme rađene prvenstveno kako bi se ispunile domaće zadaće o kojima je ovisila financijska pomoć.

U posljednjih pet godina glavni je generator promjena pristupanje EU, odnosno kriteriji zatvaranja pojedinih poglavlja. Mnogo se toga radi ne zato jer se istinski vjeruje da je dobro za Hrvatsku već zato što to od nas traži Evropska unija. Izgleda da nema puno stvarnih reformi koje nisu na neki način generirane upravo tim procesima.  

b) Druga grupa generatora promjena jest neka velika kriza pa smo tek onda prisiljeni mijenjati zakone odnosno mijenjati ponašanje. Ovaj je potonji motiv vrlo lijepo opisao legenda bankovne supervizije Aristobulo de Juan istakavši kako treba pozdraviti bankovne krize jer se samo onda rade ozbiljne reforme u bankarstvu.

Tako je bilo kod nas krajem devedesetih, a tako je i sada u svijetu kada regulatori provode besane noći smišljajući takvu regulaciju koja će osigurati razvoj financijskog sektora no onemogućiti krizu (i korištenje novca poreskih obveznika velikih razmjera). 

Kao što svaki dobar domaćin zna da se krov popravlja za sušna vremena, tako bi bilo razborito da se i reforme za koje znamo da su nužne provode u dobrim vremenima i da ih sami iniciramo, a ne da su nam nametnute.

U budućnosti, posebno nakon ulaska u EU, čini se da će najveći izazov biti kako  „endogenizirati“ reforme, dakle kako stvoriti takvu klimu (društveni kapital) gdje će se stručnim promišljanjem na vrijeme uočiti problemi te ih rješavati ne zato što to netko od nas traži (ili nas na to prisiljava neimaština)  već zato što znamo da je tako ispravno i nužno.

Poslužimo se primjerom brodogradnje. Problemi efikasnosti naših brodogradilišta i visoki državni poticaji koje ona primaju (točnije dio njih) ne postoje samo u posljednje dvije tri godine (otkada su intenzivirani pregovori s EU, pa je ta tema prisutnija u medijima). 

Taj je problem znan iz doba bivše države, osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, nije bilo hrabrosti i odlučnosti da sami restrukturiramo djelatnost koja cijelo to vrijeme nije mogla poslovati na načelima tržišta, nego nas zatvaranje pregovora o 8. poglavlju s EU (tržišno natjecanje) prisiljava da napravimo nešto što je nužno i bez toga.

U te je tri dekade sigurno bilo niz boljih prilika da to sami učinimo (jer niti jedno poduzeće ne može unedogled živjeti temeljem potpora), već se čekao posljednji trenutak i pritisak izvana.

U ekonomskim je krugovima pred par godina bio dosta korišten engleski termin „ownership of reforms“, dakle vlasništvo na reformama. S namjerom izazivanja polemike rekao bih da mi zapravo nismo vlasnici (dobrog dijela) reformi koje radimo.

Rijetko se od nositelja ekonomske politike čuje da se nešto poduzima zato što oni u to vjeruju i zato što je to dobro za Hrvatsku, već se kao izgovor za bolne reforme (a notorna je činjenica da svaka mjera ekonomske politike preraspodjeljuje dohodak, dakle netko uvijek gubi) uvijek iznose uvjeti izvana (bio to MMF ili EU) odnosno činjenica da smo u recesiji pa „nema više para“ (kao u slučaju grada Zagreba i ukidanja nekih povlastica za građane tek u doba krize).

Ako se takav mentalitet ne promijeni, onda smo u problemima. Jer, ulaskom u EU potreba za reformama neće prestati. Poslužimo se jednom metaforom. Na ulazak u članstvo u EU možemo gledati kao na vjenčanje. Odaberete partnera, upoznate se, dugo se pripremate za taj dan. No vjenčanje obično traje jedan dan. A nakon vjenčanja dolazi brak, a on je ipak „dugotrajna borba“ .

Ako niste fleksibilni, ako se ne prilagođavate svakodnevnim novim okolnostima, rizici da brak bude nesretan su ogromni. Svijet oko nas neprestano se mijenja, te samo generiranjem dovoljne količine reformi iznutra možemo biti konkurentni i ekonomski prosperirati (o tome više u trećoj tezi).

2. Ništa neće biti kao prije

Druga je teza kako iza ove sadašnje krize više „ništa neće biti kao prije“. Uzmimo našu zemlju kao ilustrativan primjer. Činjenica da je Hrvatska u ovom stoljeću imala do 2008. godine lijepu „priču“ brze konvergencije ka EU.

Prosječne su stope rasta BDP-a bile oko 4,5%, gotovo dvostruko više nego u EU. Tako smo od 2000. godine kada smo bili na točno 50% EU prosjeka dohotka per capita mjereno po kupovnoj moći (a tu smo razinu imali i 1996. godine) došli 2008. godine na 64% tog prosjeka (1) .

No kriza je puno toga izmijenila, pa nam prošlost ne može puno pomoći u sagledavanju budućnosti. Po prognozama koje su rađene u Privrednoj banci prosječna bi stopa rasta do 2015 (ako se ne dese krupne izmjene) mogla biti samo oko polovice one ostvarene u prošlosti, tj. oko 2,5%. U očekivanju nižeg rasta nismo usamljeni.

Istraživač Zsolt Darvas (2)  je izračunao da posebno one zemlje regije koje su rast ostvarile kroz visoke kredite, kroz bum izgradnje stanova i potrošnje, a sve je to rezultiralo visokom deficitom tekuće bilance plaćanja i rastućim vanjskim dugom, očekuje sporiji rast (od 1 do 3 postotna poena) u budućnosti.

Pored toga, u radu se navodi da, iako rezultati nisu signifikantni,  je doprinos ulaska u EU za zemlje regije samo 0,15% viši godišnji rast. Mi se nažalost uklapamo u tu sliku. Tako je naš prosječni deficit tekućeg računa plaćanja u razdoblju od 2000 do 2008 bio oko 6 % godišnje (svake godine), a ukupni je vanjski dug od oko polovice BDP-a skočio na gotovo 100% BDP-a.

U apsolutnim je iznosima vanjski dug učetverostručen s 10 na 40 milijardi eura (3). To su posljedice visokog rasta temeljem modela koji smo imali i koji se evidentno ne može ponoviti u novom ciklusu. Stoga je jasno da nam treba novi način kako ćemo rasti u budućnosti.

3. (Ne)konkuretnost

Treća se teza svodi na to da  problemi dinamiziranja našeg rasta (tj. ostvarenja višeg rasta od onog projiciranog) nisu vezani isključivo uz EU, ili drugim riječima samo ulaskom u EU oni se ne rješavaju automatski. U čemu je onda problem?

Najkraći je odgovor da se rast može dinamizirati prvenstveno tako da potaknemo izvoz, odnosno da smanjimo vanjske neravnoteže (koje su nam i glavno ograničenje budućeg rasta). No to nije nimalo lagano niti se može ostvariti jednom mjerom.

Ovdje se neće detaljno baviti pitanjem zašto nam je nužan viši rast. No, najkraće ako BDP ne raste onda se problemi u društvu svode na tzv. igru nulte sume. Kolokvijalno rečeno, ako ja dobijem malo više, tebi ostaje manje.

Ili ako povećamo davanja za mirovine, ostaje manje za plaće, ako dajemo potpore brodogradnji tada ostaje manje sredstava za investiranje u školstvo, zdravstvo ili socijalnu skrb. Jedini način da se problem preraspodjele smanji jest da se dinamizira rast.

Naravno, ne postoji ni jednostavan ni jedinstven odgovor kako ubrzati rast dugoročno održiv rast koji bi vrijedio za sva vremena i za sve zemlje. Gospodarski rast je izuzetno složen i dinamičan proces koji ovisi o ogromnom broju međuzavisnih odluka proizvođača, potrošača, vlade, međunarodnih okolnosti i još velikog broja čvrstih i manje čvrstih faktora.

Ekonomska znanost o rastu zapravo zna relativno malo. No, ono što se sigurno znade jest da nam međunarodne usporedbe mogu pokazati kako u pojedinim elementima nužnima za rast gospodarstva stojimo u odnosu na druge zemlje. Dakle, usporedna analiza daje sliku varijabli gdje smo bolji, a gdje lošiji od ostalih zemalja.

Međunarodnih pokazatelja ima dosta, ovdje se prikazuje jedan od njih, više kao ilustracija nego pokušaj točnog definiranja naše pozicije ili otkrivanja recepata rasta. Tako prema Globalnom indeksu konkurentnosti (4)  ne stojimo dobro (o tome je već javnost više puta informirana). No globalno 77. mjesto od 139 zemalja prikriva velike razlike među pojedinim „stupovima“ (a taj ih indeks razlikuje 12).

Jedan od načina dinamiziranja rasta jest da se fokusiramo na reforme onih dijelova gdje smo relativno najlošiji po tom pokazatelju. Uvidom u izvještaj za 2010/2011 godinu proizlazi da smo najgori po efikasnosti tržišta rada.

Tu smo tek  113. od 139 zemalja. I to zapravo nije ništa novoga, pitanje efikasnosti tržišta rada poznati je problem kod nas. Nažalost, svaki puta kada se povede pitanje o tome da valja mijenjati radno zakonodavstvo kako bi ono bilo efikasnije, a gospodarstvo time konkurentnije (što bi trebalo rezultirati i višim stopama rasta), dolaze napadi s raznih strana o propagiranju tzv. divljeg kapitalizma, ultraliberalizma i slično.
 
Treba reći da svaka zemlja  bira kakav sustav socijalne sigurnosti i radnog zakonodavstva želi. Općenito svako društvo bilo eksplicitno ili implicitno bira svoju funkciju društvenog blagostanja kao i putanje ekonomskog rasta, kojih uvijek ima više od jedne. Ekonomisti to zovu postojanjem višestrukih ravnoteža.

Odgovor na pitanje koji je put bolji tj. koji neko društvo preferira u datom trenutku valja tražiti u području političke ekonomije (teorije društvenog izbora i slično), a ne ekonomske struke u užem smislu. No, struka može (i mora) ukazati na  (ne)komplementarnost pojedinih ciljeva odnosno na posljedice izbora različitih putova razvoja nekog društva.

Tako valja reći da se ne trebamo čuditi ako smo nekonkurentni (a vanjske neravnoteže to jasno pokazuju) jer su nam bruto troškovi rada, osim u Sloveniji, najviši u regiji, a niz je zemalja produktivnije od nas (posebno Češka i Slovačka). 

Moramo biti svjesni da takav stupanj efikasnosti tržišta rada kakav imamo (i niz ostalih segmenata gdje zaostajemo za svijetom) ima svoju cijenu u budućoj stopi rasta, a ona pak određuje veličinu kolača koji ćemo dijeliti ne samo mi nego i naša djeca.

Konačna je poruka ove bilješke jednostavna. Svoju sudbinu krojimo sami, bilo činjenjem ili ne činjenjem nekih reformi. Ovisno o odabiru reformi, ovisiti će i gospodarski prosperitet ove zemlje. No, čuda se ne dešavaju i svaka odluka ima svoje posljedice. Razmislimo stoga što želimo i donesimo svjesne odluke.

Stavovi izneseni u ovoj bilješci nisu nužno i stavovi institucije gdje autor radi, niti ju obvezuju na bilo koji način.

(1) Izvor: http://epp.eurostat.ec.europa.eu
(2) „Beyond the crisis: Prospects for emerging Europe“, siječanj 2011 na: http://www.bruegel.org/publications/show/category/working-papers.html
(3) Svi podaci prema www.hnb.hr
(4) Prema http://gcr.weforum.org/gcr2010/ ili http://www.konkurentnost.hr