Svojih desetak minuta izlaganja podijelit ću na četiri dijela. U prva dva ću se sakriti iza autoriteta (i to ne bilo kakvih, iza najboljih), a u trećem će biti malo iskrenog (i politički korektnog) hvalospjeva kako pristaje trenutku a onda ću, kako pristaje ekonomist, završiti s malo cjepidlačenja.

Krugman o alternativinim mjerama blagostanja   

Prvi autoritet je Paul Krugman, iako se u zadnje vrijeme mnogo koristi ja ću se poslužiti njegovim ranijim radovima (iz 1996.) kada nije bio celebrity . U jednom krasnom članku gdje piše o ciklusima prihvaćene mudrosti o ekonomskom razvoju (Cycles of conventional wisdom on economic development) on kaže otprilike sljedeće. Ekonomisti su oduvijek bili svjesni svih ograničenja korištenja dohotka per capita u međunarodnim dolarima iste kupovne moći kao mjere stupnja razvoja i postignutog blagostanja. Svako malo, oni traže alternativne i bolje konstrukcije za to mjerenje. Tada Krugman poentira kada tvrdi da se rangliste svih tih alternativnih mjera zapravo nebitno razlikuju od rangliste prema per capita dohotka u međunarodnim dolarima iste kupovne moći.

Možda je neka zemlja dva-tri mjesta gore, a druga dolje, ali bitnih pomaka pa tako i razlika nema. I na koncu tvrdi da taj trud ima mnogo zanimljivih rezultata, ali ne utječe na bitno pitanje na koje traži odgovor. Kao što kaže Krugman: “...postoji vrlina jednostavnosti, ako se čini da nam jedan broj kaže većinu toga što želimo znati, insistiranje da se proces razvoja ne može svesti na jednu veličinu mada se na prvi pogled čini mudrim je jednostavno zamagljivanje.“

Krugman se 1996. bavio sa HDI (Human Development Index) kojeg je malo prije uveo UNDP,  no gledajući prve rezultate Nacionalnog indeksa sreće imam osjećaj da pati od istog problema. Sumnjam da ćemo otkriti da su Hrvati sretniji od Šveđana i Tunižani od Hrvata. Kako će biti ako usporedimo Dance i Šveđane ili Tunižane i Turke ili pak Hrvate i Slovake ne znam, ali nije osobito bitno. Slijedom toga, sumnjam i da ćemo otkriti da su Slavonci sretniji od Međimurca, a Međimurci od Istrana. To je redoslijed koji bi vam dao per capita dohodak u međunarodnim dolarima iste kupovne moći. Dakle, ne znam koliko će nam ovaj indeks sreće novoga reći o velikom rezultatu, a što nam ne kažu standardni pokazatelji sa svim svojim manama, ali prednosti jednostavnosti.

Ni za Keynesa sreća nije osnova za računanje

Sada je vrijeme da se malo sakrijem iza drugog autoriteta,  a to je John Maynard Keynes, godina je 1936. Na jednom mjestu u Općoj teoriji.. (Makroekonomika je nastala 1936. pojavom djela J.M. Keynesa “Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca” , op.ur.) piše “...tvrdnja da je kraljica Viktorija bila bolja kraljica, ali da nije bila sretnija žena od kraljice Elizabete nije tvrdnja bez sadržaja i nije nezanimljiva, ali nije prikladni osnova za računanja promjena. Naša preciznost bi bila lažna preciznost ako bi koristili takve djelomično neodređene i nekvantificirane pojmove...“

Kakve to ima veze sa računanjem sreće? Imam osjećaj da se s Nacionalnim indeksom sreće radi baš ono na što Keynes upozorava. Jako je zanimljivo kako nam se mijenja sreća, ali koliko je to dobar osnova za računanje? Uz to, time se traži nešto od čega ekonomisti već preko stoljeća bježe (ali treba priznati i to da se svako malo  faut de miux vraćaju). To je kardinalna teorija korisnosti. Čini mi se da NIS mjeri kardinalnu korisnost. Račun daje mnogo zanimljivog, ali zapravo uspoređuje neusporedivo i svatko tko je pokušao mjeriti na ovaj ili onaj način kardinalnu korisnost (a ima ih mnogo) nije dobro prošao.

NIS može iznenaditi

A sada je na redu hvalospjev NIS-u. Dakle što se tiče velikog cilja imam problema s indeksom sreće, ali što se tiče manjih ciljeva pohvale idu u dva smjera. Prvo, ovo će za mnoge i vrlo raznolike istraživače (i komercijaliste) biti zlatni rudnik informacija i s vremenom ćemo otkriti upotrebe koje su na početku nezamislive. Naravno, ako vlasnici podataka stave mirkopodatke u javnu domenu (privatno su to potvrdili, a nemam razloga sumnjati). Osim raznih ljudi poslovnog svijeta (od marketinga do menadžera) mogu zamisliti da po tim podacima  rudare dizajneri, sociolozi i naročito politički spin doktori. Bit će zanimljivo kakve će sve neočekivane rezultate kopanje i čeprkanje po tim mikropodacima proizvesti. Ali ima još jedna vrijednost u svemu tome.

Ekonomisti strašno vole tzv. tvrde varijable. Što ljudi imaju biti sretni za 63 i nešto bodova kada su nezaposleni, bolesni, razvode se, pada im standard i žive u recesiji?  Mi ekonomisti imamo tvrde varijable i znamo odgovor koje su stvarne odrednice sreće (inače, uvijek sam imao strah da su ekonomisti prosvijećeni diktatori koje sada u modelima zovemo  benevolentni diktatori ). No, samo su na prvi pogled stvari tako čvrste. Treba samo malo razmisliti o tome koliko ima rezultata gdje nam model kaže da je rezultat empirijska stvar i da može ovako ili onako. U Slutyijevoj jednadžbi, Pigouovom efektu da malo fraziram ali i potražnja za novcem (osobito o dijelu o sigurnosti), stupnju progresije poreza (progresija je nedvosmisleno potrebna ali kakva je najbolja, nemamo pojma), intertemporalnim preferencijama (koliko žrtvovati današnjice za sutra).

Upravo sada ima još jedan važan rezultat gdje nam tvrde varijable ne koriste, a koji se tiče se sadašnje trenutka. Koliko smo spremni žrtvovati stabilnosti, i imati višu inflaciju i podnijeti deprecijaciju, za malo manje nezaposlenosti i više zaposlenosti? Ima još takvih trade-offa, recimo -  koliko smo se voljni danas još malo zadužiti i smanjiti šok krize i siromaštvo na račun sutrašnje otplate duga i zaduživanja još nerođenih (tu se radi o intertemporalnom 'peglanju' potrošnje)? Ima još toga. Tvrde varijable  nam sigurno neće pomoći, doduše, neće nam neposredno pomoći ni mek,  poput Nacionalnog indeksa sreće,  ali će potonji možda ukazati da ima koristi od drugačijeg  mind set  i olabaviti teror tvrdih podataka i točnih odgovora.

I na kraju cjepidlačenje : ostat ću kod jednog. Ja se nešto malo bavim ekonomskim nejednakostima gdje se često koriste podaci koje generiraju ankete. Tu ima dvije važne stvari na koje nisam našao odgovor u prikazu NIS-a, a važne su. Prvo je tako zvani  non-response  i drugo je analiza pristranosti koja slijedi iz  non-response . To kažem jer se zna da je u anketama o prihodima kućanstva daleko veći non-response bogatih i prihvaćeno je da je zbog toga izračunati Ginijev koeficijent oko 15-20% podcijenjen. Stvarne nejednakosti su veće nego izračunate. Bilo bi zanimljivo vidjeti postoji li takva ugrađena pristranost i u računu NIS-a.

Ja bih malo cjepidlačio, ali bolje ovdje prestati uz poruku: "Sretno Banci da nastavi i rudarima da kopaju po podacima NIS-a i iznenade nas!"