Od malih nogu pa do fakulteta vas uče da je štednja dobra. Ona omogućuje pojedincima da si priušte skupe stvari, pruža zaštitu u slučaju nenadanih životnih situacija i priprema vas za umirovljenje. Na razini države štednja se koristi za investicije u nove tvornice, tehnologije i poduzeća, povećavajući tako ekonomski rast i nacionalno blagostanje. U većini udžbenika iz ekonomije štednja uglavnom ostaje unutar granica države čiji građani štede. Međutim, stvarnost ne odražava postavke iz udžbenika.
Nakon što su tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća razvijene zemlje ukinule restrikcije na kapitalnim računima, štednja je i službeno dobila putovnicu te je krenula na put ka destinacijama s najprimamljivijim omjerom prinosa i rizika. Nekoć odvojeni financijski sustavi pojedinih zemalja počeli su razmjenjivati štednju pa je svijetom zavladao proces znan kao financijska integracija.
Sredinom devedesetih štednja je na popis privlačnih destinacija stavila i bivše komunističke zemlje srednje i istočne Europe. Nakon što su te zemlje prošle kroz tranzicijsku krizu postalo je očito da one imaju veliki potencijal za ekonomski rast, ali i da se njihove potrebe za investicijama koje bi pokrenule taj rast ne mogu pokriti iz domaće štednje. Strana štednja je bila najbrže rješenje. Ona je u zemlje regije ulazila na različite načine: preko domaćih tržišta kapitala, izdavanjem obveznica na međunarodnom tržištu kapitala te uzimanjem kredita od stranih banaka. Međutim, nakon što su strane banke počele osnivati vlastite podružnice u tim zemljama, najveći dio strane štednje je u zemlje ulazio preko kredita podružnica. Na takav način je, primjerice, Austrija u zemlje regije izvezla vlastite štednje u visini od 80 posto njenog BDP-a.
Vanjska neravnoteža
Je li strana štednja pomogla zemljama regije da ekonomski napreduju? Činjenica je da su te zemlje sve do 2008. ostvarivale stope rasta daleko više od prosjeka starih zemalja-članica Unije. Istodobno je ubrzan rast zasnovan na potrošnji proizveo visoke deficite tekućih računa koji su iznosili od 10 do čak 20 posto BDP-a - u baltičkim zemljama te u Rumunjskoj i Bugarskoj. Ekonomski udžbenici bi nam sugerirali da takve situacije nisu održive jer bi tolika vanjska neravnoteža dovela do povlačenja kapitala i valutne krize. Međutim, navedene zemlje godinama su ostvarivale tolike deficite bez da se išta dramatično dogodilo.
A ništa se nije dogodilo, sve donedavno, jer je financijska integracija omogućila državama koje nemaju vlastitu štednju da kontinuiranim pritokom tuđe štednje financiraju neumjerenost u domaćoj potrošnji i održavaju ogromnu vanjsku neravnotežu. Osim što je potpomogao u odgađanju izvršenja kazne za neodržive deficite, priljev strane štednje je doveo i do aprecijacije tečaja te do značajnog rasta cijena nekretnina i burzovnih indeksa.
Stoga pravo pitanje nije to je li strana štednja pomogla zemljama regije da rastu nego je li im pomogla da ostvare održivi rast. Procjene MMF-a govore u prilog tezi da strana štednja nije kreirala održivi ekonomski rast. Razlog je jednostavan - dvije trećine kredita odobrenih od strane banaka u stranom vlasništvu otišlo je na financiranje osobne i stambene potražnje koja u kratkom roku može potaknuti rast, ali u dužem roku ne pridonosi povećanju konkurentnosti gospodarstva i ne čini ga sposobnim za otplatu nagomilanih dugova. Tek jedna trećina strane štednje je alocirana sektorima i subjektima koji svoje proizvode izvoze, koji povećavaju proizvodnost, osnažuju konkurentnost gospodarstva te ostvaruju prihode u stranoj valuti nužne za plaćanje kamata na stranu štednju. Dakako, za takvu situaciju ne možemo kriviti stranu štednju i “pohlepne“ banke u stranom vlasništvu. Za tu situaciju je jedini krivac činjenica da većina zemalja regije, uključujući Hrvatsku, nije provela strukturne reforme, zbog čega je strana štednja alocirana na sektore usmjerene ka potrošnji, gdje su prinosi bili veći, a rizik manji.
Štednja više ne putuje
Ovisnost o stranoj štednji će tijekom ove godine pokazati i svoju zlu kob. Institut za međunarodne financije predviđa da će neto priljev strane štednje u tranzicijska gospodarstva tijekom 2009. iznositi svega 165 milijardi dolara, što je čak 762 milijardi manje nego u 2007. Svijet u ovoj godini sve više počinje ponovno sličiti na situaciju iz udžbenika: štednja je opet izgubila volju za putovanjem, države su prisiljene naći unutarnje rezerve za financiranje deficita, na pomolu su valutne krize i duboke recesije.
Ako nositelji ekonomskih politika u Hrvatskoj i državama regije prihvate krizu nastalu nedostupnošću strane štednje kao pouku da je opasno trošiti ono što niste zaradili, onda je ova kriza dobrodošla. Međutim, ako oni misle da samo treba progutati knedlu i pričekati da strana štednja opet postane dostupna kako bi mogli i dalje odgađati strukturne reforme i trošiti jednako kao i prije krize, tada je ova kriza samo početak sporog, ali neizbježnog propadanja.