Istraživanje o utjecaju velikih fiskalnih prilagodbi (smanjenja ciklički prilagođenog proračunskog deficita za minimum 1,5 posto BDP-a) na rezultate izbora pokazuje da se koliko-toliko solidne vlade - koje nisu već ionako na rubu gubitka vlasti - mogu slobodno upustiti čak i u vrlo agresivnu fiskalnu prilagodbu i preživjeti na idućim izborima. Istraživanje je obuhvatilo 19 zemalja OECD-a u razdoblju od 1975. do 2008.
Autori ukazuju na to da drastično smanjivanje proračunskog deficita ne mora značiti “poljubac smrti“ na sljedećim izborima, pogotovo kad se vlade umjesto za povećanje poreza odluče za smanjenje rashoda. Osim što rjeđe dovode do gubitka izbora, prilagodbe temeljene na smanjenju rashoda su uspješnije i imaju dugoročnije pozitivne posljedice nego povećanje poreza.
Štoviše, fiskalno neodgovorne vlade gube izbore čak češće od prosjeka. Rezultate možda ograničava mogućnost da slabe vlade, znajući da su ranjive, ne poduzimaju prilagodbe, a onda - baš zato što su slabe - gube izbore. Dakako, teško je mjeriti snagu vlada, jer ona ne ovisi samo o sastavu nego i o osobama, stilu vladanja, okolnostima i sl. I jednopartijske vlade mogu biti slabe ako postoje razmirice unutar stranke, a koalicijske vlade mogu biti jake ako ih vezuje čvrsti zajednički cilj.
Zašto vlade često oklijevaju? Neke su nesklone riziku i ne žele “talasati“, a neke su pod utjecajem jakih organiziranih skupina koje onemogućuju provedbu reformi čak i kad su one neophodne i neizbježne.
Interesne skupine koje imaju dovoljno vremena, organizacijskih sposobnosti i sredstava za blokiranje prilagodbe kako bi nastavile iskorištavati sredstva iz proračuna, mogu biti utjecajnije od birača na izborima. Sindikati zaposlenih u javnom sektoru, na primjer, mogu ne samo onemogućiti smanjenje svojih plaća, već sa svojim saveznicima unutar koalicije blokirati čitavu prilagodbu. Umirovljenički lobiji mogu uvjeriti političare da ne diraju mirovinski sustav čak i ako će buduće generacije snositi trošak odgođenih reformi.
Lobisti zaštićenih sektora mogu financirati političke kampanje i/ili političare da bi trajno ostali zaštićeni. Čak i kad je medijanski glasač sklon fiskalnoj prilagodbi, lobiji je mogu onemogućiti.
Politički sukobi oko fiskalne prilagodbe mogu dovesti do pat pozicije za koju treba vremena da se razriješi. Odgađanje prilagodbe može biti skupo, ali obje se strane nadaju da neće baš one taj trošak snositi i “rat do iscrpljenja“ se nastavlja dok jedna strana ne odustane.
Stabilizacija je posebice otežana u polariziranim političkim sustavima i društvima u kojima nema konsenzusa. Naravno, postojanje ekonomske krize ponekad može samo po sebi voditi reformama i fiskalnoj konsolidaciji jer je odgađanje jednostavno nemoguće.
Cijeli tekst "Tko gubi izbore" možete pročitati u tiskanom izdanju Banke za veljaču.