Kome u Hrvatskoj ne odgovara terapija koju i kakvu bi nam rado propisao Međunarodni monetarni fond? Prije svega Vladi, ali i svim pripadnicima sadašnjih političkih kasti koje javnim sredstvima raspolažu kako odgovara njima samima ili interesnim skupinama koje zastupaju.

To mogu biti političke stranke koje javnim novcem kupuju glasače; nekonkurentna  i neproduktivna javna poduzeća, privatni poduzetnici, pa i čitave gospodarske grane koje se na životu održavaju državnim potporama; privilegirani umirovljenici ili zaposlenici u javnom sektoru privilegirani u odnosu na one u privatnom. Beskrajan je popis onih kojima odgovara status quo i održavanje tog privilegiranog položaja.

Tko bi uopće bio na dobitku? Prije svega oni koji i sada u proračun samo uplaćuju, a malo se njime koriste. To su uspješni izvoznici konkurentni i bez državnih potpora; zaposleni u privatnom sektoru koji ne uživaju beneficije zaposlenih u javnom sektoru; to su zaposlenici na određeno vrijeme, građani drugog reda u odnosu na one s “neodređenim vremenom“, te na kraju i svi oni koji će godinama otplaćivati dugove današnjeg neodgovornog ponašanja.

A postizanjem višeg ekonomskog rasta, stvaranjem radnih mjesta i boljim životnim standardom koji bi omogućili život u bogatijem, stabilnijem i demokratskijem društvu, dugoročno bismo baš svi bili na dobitku. Bojim se, međutim, da će kao i uvijek dosad prevladati pristalice statusa quo.

Cijeli tekst možete pročitati u izdanju Banke za prosinac