Autor je profesor ekonomije na Sveučilištu Yale i glavni ekonomist u MacroMarkets LLC. Također je koautor s George Akerlofom Animal Spirits: How Human Psychology Drives the Economy and Why It Matters for Global Capitalism. 

Središnji bankari nisu primijetili početak današnje financijske krize 2007. izvijestio je Martin Čihak iz Međunarodnog monetarnog fonda u lipnju 2007. godine. Od 47 središnjih banaka koje su objavljivale izvještaje o financijskoj stabilnosti (FSR-a), "gotovo sve" su dale "ukupnu pozitivnu procjenu svojih financijskih sustava" u svojim nedavnim izvještajima.

Squam Lake Group, mozgovni trust koji čine 15 akademskih financijskih ekonomista, došao je do zaključka, u izvještaju Popravljanje financijskog sustava koji je nedavno objavljen,  da iako nas ove središnje banke nisu obavijestile prije krize, one će imati glavnu ulogu u sprječavanju sljedeće krize. 

Državni službenici koji se ne usredotočuju na sigurnost pojedinačnih financijskih institucija nego na stabilnost cijelog financijskog sustava jako su potrebni i središnji bankari su logični ljudi za ovu ulogu. Drugi regulatori nisu ništa bolje predvidjeli krizu i još manje su prikladni za sprečavanje sljedeće.

Nova britanska vlada Davida Camerona navodno je došla do istog zaključka kada su najavili svoje planove da prebace regulatornu vlast iz ruku britanske regulatorne agencije za financijske usluge (FSA) u ruke britanske središnje banke (BOE). No, taj dogovor o regulatornoj ulozi središnjih banaka ne postoji svugdje u SAD-u. Na primjer prepoznaje se važnost usredotočivanja na stabilnost cijelog financijskog sustava, ali se ne želi dati vlast središnjoj banci.

Zakoni o američkoj reformi financijskog sustava, koji su tek usvojeni, daju vlast u ruke novog Vijeća za financijsku stabilnost. To je dobar korak, ali američki ministar financija će biti čelnik tog vijeća, i središnja banka, usprkos tome da je dobila malo više moći, većinom će biti samo jedan od članova vijeća.

Znači da je čelnik vijeća politički izabran i služit će američkom predsjedniku. Nedavna povijest pokazuje da politički izabranici često ne mogu raditi hrabre ili nepopularne korake kako bi stabilizirali ekonomiju.

Moderni američki predsjednik se sigurno sjeća koliko je bilo teško uvjeriti glasače da ga izaberu, i neprestano se mora boriti kako bi održao podršku javnosti i dobre izglede svoje stranke za sljedeće izbore.

George W. Bush je pobijedio na izborima 2000. unatoč tome što nije bio popularniji od svog suparnika. Za svog ministra financija 2003. godine odabrao je Johna W. Snowa, koji je bio predsjednik željeznica, a za kojeg je kolumnist Barona Alan Abelson rekao da "nije baš najbistriji". Snow se obvezao predsjedniku i davao mu je neupitnu podršku za njegovu politiku sve dok nije otišao 2006. tik prije nego što je eruptirala kriza. Prema novom zakonu, Snow bi bio zadužen za stabilnost cijele američke ekonomije.

Te 2003. godine Snow je ponovio što je rekao njegov šef i izjavio kako je "američka ekonomija namotana kao opruga i spremna". Dvije godine kasnije, blizu vrhunca balona tržišta dionica i nekretnina, izjavio je i da "možemo biti zadovoljni jer je ekonomija na dobrom i održivom putu".

Jedna tema za koju je Bush shvatio da je važna glasačima na izborima 2004. bila je "vlasničko društvo". Bush je tvrdio da za uspješnu ekonomiju ljudi moraju naučiti preuzimati odgovornost za svoje postupke i politike koje ciljaju na povećanje vlasništva domova, a ovo bi obujmilo tu vrijednost u širim razmjerima. Glasačima je to zvučalo dobro posebno ako je značilo državnu politiku koja će poticati balon nekretnina u rastu i koja će povisiti vrijednost njihova ulaganja u  svoje domove.

Ipak, Bush je napravio i neke dobre korake. Doveo je Bena Bernankea 2006. i postavio ga za čelnika središnje banke. S obzirom da nije bio dio Bushevog tima, Bernanke je bio zaštićen od političkih pritisaka duge američke tradicije poštovanja neovisnosti središnje banke.

Odabir Bernankea, koji je ostvareni akademik, očito je odražavao Bushevo prihvaćanje očekivanja javnosti da odabere nekoga tko je najviše zna o financijama.

Isti problemi se događaju u mnogim drugim zemljama. Ljudi koji su odabrani djelomično kako bi stranka pobijedila na sljedećim izborima često ne mogu slobodno ekonomski odlučivati.

Na primjer, novinski članak iz 2003. izvijestio je da australski ministar financija Ken Henry  upozorio da postoji "balon nekretnina", ali je odmah i povukao svoj komentar te rekao da to nije "službeni citat za objavljivanje". Ranije ove godine napokon je predložio novu poreznu politiku kako bi usporio australski balon nekretnina koji još uvijek raste, ali sada ne može natjerati svoju vladu da tu politiku provede.

U usporedbi s time, u nedavnim desetljećima središnji bankari u mnogim zemljama postepeno su dobili više neovisnosti od svakodnevnih političkih pritisaka. Javnost u većini zemalja sada razumije da će središnji bankari moći raditi svoj posao bez smetanja politike. Postoji tradicija središnjeg bankara kao svjetovnog filozofa, koji podržava dugoročnu razumnu politiku i zbog ove tradicije je lakše je političkim središnjim bankarima napraviti što je potrebno.

Zapravo, dok svjetske središnje banke nisu vidjele da dolazi današnja kriza i nisu napravile korake kako bi smanjile pritiske koji su doveli do krize, nisu ni odlučno i energično reagirale dok se odvijala kriza koordiniranim i međunarodnim djelovanjem. Ovo je olakšano dugogodišnjom tradicijom političke neovisnosti i suradnjom među središnjim bankarima.

Kriza je pokazala koliko je važno usredotočiti se na stabilnost cijelog financijskog sustava. Premda naši središnji bankari nisu savršeni suci financijske stabilnosti, oni su još uvijek ljudi koji su u najboljoj političkoj i institucionalnoj poziciji da to osiguraju.  

Copyright Project Syndicate, 2010.