Piše Željko Ivanković, glavni urednik
Prije samo pet godina ankete su identificirale izrazito visoku percepciju korupcije u Hrvatskoj, ali tadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, kao i neki vodeći ljudi Hrvatske udruge poslodavaca nisu vjerovali da ta percepcija odgovara stvarnosti.
Zaostajanje je hrvatska endemska bolest, ali sustavni pristup socijalnom fenomenu korupcije i sam je relativno novijeg datuma. Transparency International osnovan je početkom devedesetih, a dotad su korupcija i srodne pojave tretirani kao permanentno zlo državne administracije, poslovanja i društvenog života, ali nedostajali su analiza samog pojma, njegova definicija i opis, kao i sustavna istraživanja oblika u kojima se korupcija manifestira.
I danas se raspravlja o tome jesu li mito i korupcija isto, je li nepotizam dio iste priče i svodi li se sve na zloupotrebu državne vlasti za stjecanje osobne koristi.
Raskorak u shvaćanju što je sporno možda je najeksplicitnije izrazio dr. Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova, a danas lobist i konzultant, što god to značilo.
Prema pisanju Večernjeg lista dr. Granić je savjetovanje Bayerische Landesbank u procesu preuzimanja posrnule koruške Hypo AA Bank naplatio 200.000 eura. Bavarskoj banci preporučio je da bespogovorno ispuni uvjete koje joj je postavio guverner HNB-a Željko Rohatinski.
Granić je Večernjem listu izjavio “da je bila riječ o uobičajenom lobističkom poslu“ te dodao: “Zar je problem u tome što su mi mnoga vrata otvorena i što činim što i drugi političari nakon političke karijere.”
Raskorak u percepciji, bio on stvaran ili fingiran, u ovom je slučaju više nego očit: ono što se već na prvi pogled čini sumnjivo, da se za trivijalan savjet dobije 200.000 eura, Granić smatra nečim uobičajenim, “što i drugi ljudi rade”.
Ali, Granić nije jedini. Sličan se obrazac pojavljuje u više-manje svim navodno korupcijskim aferama. Kad se posumnja da rade štogod sumnjivo, svi tvrde kako su radili isto što i drugi.
Insinuacija da je Damir Polančec skupio 42 afere slične svojima, a u koje su umiješani drugi iz istog kruga dužnosnika i političara, lansirana u javnost preko njegova odvjetnika Ante Nobila, uglavnom je tretirana kao više ili manje vjerodostojna prijetnja: Spremite li u zatvor vi mene, i ja imam čime optužiti vas.
Stvar je, naravno, nešto složenija. Priča o 42 slična slučaja nije samo napad nego i obrana. Polančec je, u toj obrambenoj interpretaciji, radio što su i drugi radili i što rade. Njegovo ponašanje nije problematično, implicira se, jer se isti obrazac može naći u još desecima slučajeva.
Nobilu nije Polančec prvi slučaj u kojemu se oslanja na istu strategiju. Spis o suđenju Miroslavu Kutli i ostalima za slučajeve navodnog isisavanja novca iz poduzeća Tisak i Diona u druge članice Globus Grupe prepuni su tvrdnji Ante Nobila kako je riječ o normalnom poslovnom ponašanju, da je Miroslav Kutle radio što i drugi.
Ako je u tome nešto sporno, teret dokazivanja je na optužbi. Ivan Herak, naprimjer, poziciju da su i drugi radili ili mogli raditi što i on (naravno, ako su bili ministri) potkrijepio je tvrdnjom kako u njegovu postupanju nije bilo ništa protuzakonito, kakva god o tome bila percepcija. To je na kraju prihvatio i sud te pravomoćno potvrdio.
Pismo iz Londona
Upravo dok sam se bavio značenjem posljednjih slučajeva korupcije u Hrvatskoj stigla mi je e-mailom poruka poznanika, partnera u londonskom odvjetničkom uredu Withers LLP, u kojoj skreće pažnju na antikorupcijski zakon donesen u Ujedinjenom Kraljevstvu u travnju (Bribery Act 2010), a koji će, prema običajima uređenih država, na snagu stupiti 2011. godine.
Nije riječ ni o kakvim mojim specijalnim vezama sa svijetom londonskih odvjetnika. S pošiljateljem poruke upoznala me u Zagrebu, za vrijeme samita EBRD-a, naša izrazito darovita pravnica, koja je trenutačno i sama zaposlena u Withersovom uredu u Londonu.
Razgovarali smo oko sat vremena, razmijenili posjetnice, a nakon nekoliko mjeseci gospodin D. P., čiji ured očito ima aspiracije da ponudi svoje usluge i našim tvrtkama, poslao je link na Withersove korporativne internetske stranice na kojima se diskutiraju implikacije najnovijeg britanskog antikorupcijskog propisa.
Dva razloga
Dva su značajna razloga zašto taj propis može i mora biti zanimljiv i hrvatskoj poslovnoj javnosti.
Prije svega zakon se odnosi na sve hrvatske firme koje imaju svoje tvrtke-kćeri u Londonu. No, ne dotiče se samo njihovih poslovnih operacija na tlu Ujedinjenog Kraljevstva nego širom svijeta.
Preciznije rečeno, moguća koruptivna aktivnost neke hrvatske tvrtke u Nizozemskoj, Srbiji ili Uzbekistanu izazvat će akciju prema tvrtki-kćeri na tlu Velike Britanije.
Odnosno, ako se najbogatiji Britanac, Roman Abramovich, upusti u problematične poslove bilo gdje u svijetu, istraga će zahvatiti i Chelsea, nogometni klub u njegovom vlasništvu.
Drugi je razlog hrvatska korupcijsko/antikorupcijska situacija. Najnoviji britanski antikorupcijski zakon, koji intenzivno diskutiraju tamošnji konzultantski i odvjetnički uredi, “pojednostavnjuje i širi” pojam korupcije i “percepciju” korupcije, s kojom Hrvatska ima toliko problema.
Najviše pažnje privukla je stipulacija prema kojoj tvrtka krši zakon čak i ako propusti prevenirati korupciju. Britansko Ministarstvo pravosuđa objavilo je na svojim internetskim stranicama upute za tumačenje tog dijela zakona, s konkretnim primjerima, a javna diskusija o tim uputama traje do kraja studenoga, do mjesec dana prije nego što zakon stupi na snagu.
Tako rade odgovorna administracija i razvijena, uhodana demokracija.
Novi britanski zakonodavni pristup korupciji vrijedilo bi detaljno studirati, kao i antikorupcijsku praksu u drugim zemljama koje su se s time dosljedno uhvatile ukoštac. Ovdje ću pokušati istaknuti barem neke točke koje mi se čine zanimljivima za raspravu o našoj domaćoj situaciji.
Korupcija u privatnom sektoru
U Hrvatskoj se rasprava o korupciji uglavnom fokusira na korupciju u državnoj administraciji. Britanci naglašavaju kako zakon pokriva i korupciju u privatnom sektoru.
Iako primjera korupcije u privatnom sektoru ne nedostaje, ovdje je riječ o značajnom ideološkom pomaku. Da korupcije u privatnom sektoru također ima vidljivo je već iz slučajeva namještanja utakmica, bilo potplaćivanja sudaca ili igrača.
To, međutim, znači da nisu samo vlasnik i mena-džment neke tvrtke zaduženi da nadgledaju svoje zaposlenike, koji možda prihvate mito od neke vanjske tvrtke kako bi je favorizirali u nekom zajedničkom poslu.
Neka banka, naprimjer, može raspisati natječaj za reklamnu kampanju, a član tijela koje odlučuje o izboru može biti potplaćen.
Zagovornici dereguliranog tržišta ostavljali su dosad taj problem vlasnicima i menadžmentu banke, koja se čini jedinom oštećenom u nekom takvom slučaju.
Stvar nije sasvim analogna, no u slučaju Podravke Upravu su, po toj logici, trebali optužiti njeni dioničari, ako smatraju da su oštećeni, ili drugi stakeholderi.
Međutim, ako dioničari neke kompanije i ne primijete da su oštećeni, ako banka i ne vidi da je izabrana lošija reklamna kampanja, tko je uopće zakinut.
Tko uopće može sa sigurnošću procijeniti koja će reklamna kampanja biti efikasnija. Član komisije mogao je dobiti novac samo da srčanije brani one koji su ionako kompetitivni.
Uostalom, znalo se zaključivati, mogućnost potplaćivanja bila je na raspolaganju i drugim sudionicima natječaja, a nemogućnost da dodatno ulože u potplaćivanje izbornika pokazuje da nisu konkurentni.
Širenjem pojma korupcije na privatni sektor štiti se transparentnost tržišta bez obzira na to tko je oštećen.
Prioritet etičkog pred zakonodavnim
Dr. Granić je odlučno otklonio sumnje kako nešto nije u redu u tome da je on dobio 200.000 eura za savjet BLB-u da bespogovorno sluša guvernera Rohatinskog i ispuni sve tražene uvjete. Što je tu čudno, pita se.
Problem je, naravno, u cijeni. Zar nije čudno naplatiti inozemnoj kompaniji 200.000 eura savjet da poštuje zakon i izvršnu vlast zemlje domaćina?
Koliko uopće koštaju lobistički i konzultantski savjeti? Netko bi BLB-u isti savjet možda dao za 100.000 eura, a netko čak i za manje.
Čime dr. Granić jamči kvalitetu svog proizvoda, jesu li moguće žalbe?
Novi britanski zakon o korupciji prioritet u razmatranju takvih slučajeva daje etičkim prosudbama. Vrijedi citirati:
“Pojam ‘mita’ je širok”, pišu Britanci. “On pokriva ponudu, obećanje ili davanje bilo koje financijske ili druge koristi (advantage) koja cilja da izmami ili nagradi neprikladno ponašanje (improper performance) javnog dužnosnika ili biznismena (ili je to učinjeno sa znanjem ili vjerovanjem da je prihvaćanje tog probitka samo po sebi neprikladno ponašanje javnog dužnosnika ili biznismena).
Neprikladno ponašanje pokriva bilo koji čin ili propust koji iznevjeri očekivanja o dobroj vjeri ili nepristranosti, ili očekivanje koje proistječe iz povjerenja.”
Osobito se naglašava kako je riječ o “objektivnoj provjeri baziranoj na tome što bi razumna osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu mogla očekivati u vezi s ponašanjem u relevantnom slučaju”.
Vjerovati je da Granić nije učinio ništa neobično, da on radi “što i drugi političari nakon karijere”.
Stvar je, naravno, objektivne provjere bi li razumna osoba u Hrvatskoj u vezi s ponašanjem u relevantnom slučaju mogla očekivati da prije spomenuti savjet košta 200.000 eura.
Darovanje i promotivne aktivnosti
Racionalna prosudba što je mito a što fer cijena nalazi se u području etičkog, a ne ekonomskog ili pravne stipulacije. Vidljivo je to u slučaju britanske diskusije o korporativnom gostoprimstvu (corporate hospitability). To je, prihvaćaju zakonodavci, normalan dio biznisa.
Ipak, neke manifestacije gostoprimstva spadaju pod pojam korupcije. Prije svega, tajna ugošćivanja poslovnih partnera automatski su rizična. No, britanskim zakonodavcima i tajming gostoprimstva može biti sumnjiv, ako npr. pada u vrijeme sklapanja važnih ugovora, a osobito obilatost kad je riječ o darovima.
Bribery Act 2010 implicite pokriva i ucjenu, kao pojam komplementaran mitu. Ako se, primjerice, neke novine ne drže svoje profesionalne obveze nego ucjenjuju oglašivače prijetnjom da bi o njima mogli pisati loše, ili obratno - ako kompanija u zamjenu za oglase zahtijeva da medij odustane od profesionalnog pristupa.
Promotivne aktivnosti istaknute su kao osobito plodno područje za razvoj korupcije.
Propust u sprečavanju korupcije
Najviše diskusije u Britaniji izazvala je mogućnost kaznenog progona u slučaju da tvrtke zanemare sprečavanje korupcije (failure of commercial organisations to prevent bribery).
Pritom će tvrtka u Britaniji biti na udaru te stipulacije ako se koruptivno ponaša bilo koja inozemna tvrtka ili osoba bilo gdje u svijetu koja je povezana s britanskom tvrtkom vlasnički, poslovnim odnosom ili radi u njeno ime.
Za odgovornu osobu kazna može biti do deset godina, a za tvrtku je novčana kazna neograničena.
Britansko ministarstvo pravosuđa objavilo je upute kojima savjetuje tvrtke kako izbjeći “propust sprečavanja korupcije“, o kojima se sada javno diskutira.
Naravno, firme moraju ustanoviti procedure, rutine i norme ponašanja kojima onemogućuju korupciju.
Antikorupcijske procedure moraju biti dio obuke novih zaposlenika.
Dalje, firme moraju ustanoviti procedure za zaštitu i ohrabrivanje zviždača, a dobro je i da ugovori sa zaposlenicima sadrže odredbe kojima se potiče izvještavanje o korupciji.
Širenje dobrih običaja
Britanski zakonodavac sugerira kompanijama da se suzdrže od ulaska u poslove sa sumnjivim partnerima, bilo u Britaniji ili u inozemstvu, budući da se time izlažu opasnosti da se nađu na udaru kaznene odgovornosti.
Preporuča se da se već pri prvim sastancima međusobno razmijene pisani principi i procedure kojima se sprečava koruptivno djelovanje. Time se antikoruptivni sentiment širi po poslovnoj zajednici.
Afera Lockheed majka je svih koruptivnih afera, a u literaturi analizirana je bezbroj puta. Omiljeni i uspješni japanski premijer Tanaka uzeo je mito od američkog proizvođača aviona.
Etičar Michale Philips tvrdi da u tom slučaju nije bila riječ o mitu nego o iznudi: Lockheed je, tvrdi Philips, zapravo bio prisiljen podmititi Japanca.
Britanski je prag tolerancije nizak na takva izmotavanja da širom svijeta postoje različiti običaji i različit odnos prema korupciji. Dakle, koliko Bribery Act 2010 zaživi među kompanijama u UK, toliko će se po automatizmu širiti i među njihovim partnerima u svijetu.
Ili će ih odvratiti od poslovanja s britanskim kompanijama, a uputiti na nastavak dotadašnje nedovoljno kristalne prakse.
Cinici će prigovoriti da Britanija zaoštrava načela poslovanja nakon što je u proteklim desetljećima ugostila novac oligarha, kako iz Rusije tako i iz ostatka svijeta, ali trend kojim se uvodi više transparentnosti u poslovanju prisutan je već neko vrijeme - bilo putem prisiljavanja Švicarske i Austrije da otvore račune ili pritiskom na biznis da prihvati norme javne korporativne odgovornosti.
Korupcija i gospodarski rast
Ekonomski efekti korupcije nisu jednoznačno utvrđeni. Ima korumpiranih zemalja u kojima je ekonomski rast visok, a ekonomska aktivnost zaista dinamična, poticajna i - rizična. Uostalom, same Sjedinjene Države, najrazvijenija zemlja svijeta, notorno su korumpirane već na prvoj razini ispod federalne.
Teorija ističe i slučajeve u kojima korupcija pomaže ”da se stvari riješe” npr. u neefikasnoj državnoj upravi ili da se zakočeni poslovi ipak sklope.
Ipak, prevladava mišljenje da ”korupcija djeluje kao arbitrarni porez, povećava troškove poslovanja i narušava učinkovitu alokaciju resursa“ (Jelena Budak, 2007.).
Najplodnije su tlo za korupciju netransparentna tržišta na kojima su pravila kompeticije nejasna, teško je odrediti koliko koja usluga zaista košta i kakva su jamstva kvalitete. Širom svijeta korupcija je najraširenija u nekretninama, naravno zbog zloupotrebe službene pozicije.
U raspravi o Bribery Act 2010 istaknuta su sponzorstva, promotivne aktivnosti, a savjetodavne usluge, trgovanje utjecajem i lobiranje uobičajeno se uvrštavaju u aktivnosti ranjive na koruptivne pokušaje (Budak).
Time se ne negira potreba za takvim djelatnostima, ali se ustraje na tome da se u tim područjima etički principi naglašeno slijede.
Nacionalno pitanje
Hrvatska je zemlja u kojoj je suzbijanje korupcije postalo nacionalno pitanje. Ipak, ne postoji jedinstven antikorupcijski zakon nego Strategija u kojoj je definicija korupcije razumljivo usredotočena na javni sektor.
Korupcija se ondje definira kao ”zlouporaba javnih ovlasti radi ostvarenja privatnih probitaka”. (Usporedi s britanskom definicijom mita na stranici prije.)
Utoliko će u slučaju Damira Polančeca, o kojemu na sljedećim stranicama piše Tihomir Dokonal, ako mu se bude sudilo za korupciju, morati biti dokazano da je:
- iskoristio svoj položaj kako bi mađarskom Molu osigurao ”veća upravljačka prava od onih koja mu pripadaju s 47 posto dionica“ (koliko je to?),
- da je Mol zbog toga financirao kupnju dionica Podravke, premda je to za njega mogao biti i dobar posao, te
- da je sam Polančec za to trebao ”ostvariti privatni probitak“, a izgleda da u toj operaciji privatnog probitka nije bilo.
Ured za suzbijanje korupcije (Uskok) ne bavi se nekim posebnim područjem nego je posebno tijelo, specijalna jedinica, za osobito važna djela već navedena u Kaznenom zakonu, a koje redovita policija nije uspijevala riješiti.
Drugim riječima, za razliku od Britanije, korupciju se ne izdvaja u posebnu pojavu, a kamoli da se u njenom suzbijanju rukovodi etičkim načelima.
Zato se vjerojatno razlikuju percepcija korupcije u Vladi, među poslodavcima i u široj javnosti.