Piše Željko Ivanković, glavni urednik magazina Banka

Uhićenje Wolfganga Kulterera, bivšeg čelnika klagenfurtske Hypo banke, aktualiziralo je vječnu temu o isprepletenosti politike i bankarskog biznisa. Malo tko sumnja da je širenje Hypo banke u zemljama regije bilo politički posredovano. Na poslovanje banke presudan utjecaj imao je južnoaustrijski političar Jörg Haider, čelnik pokrajine Koruške, koja je bila u vlasništvu polovice kapitala Hypo banke. O tome vrlo informativno piše Tihomir Dokonal u rujanskom broju Banke.

Kad je u vlasništvo Hypo banke, nakon njene propasti, ušla bavarska BLB, oni koji svijet gledaju kroz naočale teorije zavjere, ali i geostratezi, dobili su dodatni materijal. Ključni čovjek preuzimanja bio je Edmund Stoiber, premijer Bavarske, jedne od najbogatijih njemačkih saveznih država i tadašnji vođa CSU-a (Kršćansko socijalističke unije), tradicionalnog koalicijskog partnera trenutačno vladajuće njemačke stranke CDU.

U Bavarskoj je München, grad u kojemu hrvatsko stanovništvo nije zanemarivo. Sve se uvjerljivo posložilo u zaključak kako su putem širenja BLB-a i Hypo banke Bavarska, Koruška i jedna politička opcija nastojale proširiti svoj politički i financijski utjecaj na jugu Europe. Banke su se koristile poslovnim prilikama koje im je politika otvarala, a nisu ih odbijale. Da su odbile zar ne bi uskočila konkurencija, ili bi menađžment bio promijenjen.

U tom scenariju - koji nije zanemariv, iako zacijelo ne odražava cijelu istinu - stvar je pukla zbog promjene političke klime, kako u Bavarskoj, odnosno Njemačkoj, tako i u Austriji. Poslije su se dogodile i promjene u Hrvatskoj.

Stoiber daje ostavku 2007., dugogodišnji austrijski premijer Wolfgang Schüssel, čelnik austrijskih narodnjaka i Haiderov koalicijski partner, povlači se nakon izbora 2006. Haider pogiba u automobilskoj nesreći 2008. godine. Utjecaj konzervativne političke struje izrazito slabi. Premijer Ivo Sanader odlazi 2009. godine.

Veliki investicijski pothvati Hypo banke bili su tako konstruirani da se realiziraju uz političku potporu. Bez političke potpore izgledni poslovi pretvarali su se u bačen novac. Izostajali su planirani prihodi od investicija u nekretnine, kojima je za realizaciju bilo nužno da ne zapinju u administraciji. K tome, svijet je zahvatila financijska kriza.

Drugim riječima, promjena političkog usmjerenja i političkih normi, koje više nisu podržavale tip aktivnosti na kakve se Hypo Alpe-Adria banka oslanjala, onemogućile su realizaciju nekih zamišljenih pothvata: rupe u bilanci banke bile su sve šire. Današnji čelnici austrijske Hypo Alpe-Adria banke tvrde kako nijedan posao ne mogu realizirati, da je imovina banke gotovo bezvrijedna.

Navodni kriminal, kuferi keša koji su se prenosili privatnim avionima i pranje novca teško da su u postotku bili u toj visini da bi ugrozili poslovanje banke. Ali, ako budu dokazani, tek ti poslovi mogu biti osnova za spremanje bankara i političara iza rešetaka.

Za velike, danas propale investicije, uvijek se može tvrditi da su mogle biti realizirane, kao što su neke slične bile realizirane i donosile prihod. U Hrvatskoj vidimo da je, primjerice, Hypo Alpe-Adria banka u Zadru realizirala cijeli niz lukrativnih poslova.

Uostalom, i na drukčije uređenim anglosaksonskim tržištima do jučer uspješni pothvati iznenada se pretvaraju u promašaje. Zatim kreće potraga vjerovnika je li u promašaju netko ipak profitirao znajući što drugi nisu znali, a čuvajući za sebe informacije koje su trebali znati i drugi. Iako je posao dokazivanja takvog čega izrazito osjetljiv, iza gotovo svakog sloma Wall Streeta i bankrota velikih tvrtki slijedi potraga za krivcima i gotovo redovito neka velika zvjerka završi u zatvoru.

U slučaju recentne financijske krize američki regulator SEC optužio je čak najmoćniju banku Goldman Sachs da je prodavala financijske instrumente za koje je znala da su bezvrijedni. Prethodni slavni slučajevi bili su WorldCom i Enron. I na ishode tih slučajeva snažan utjecaj ima promjena političke klime i javnih normi prihvatljivog i neprihvatljivog načina poslovanja.

Hrvatska tradicija

Hrvatska povijest obiluje naglim političkim zaokretima, čak i najnovija. U socijalizmu je novčano poslovanje bilo otvoreno politički posredovano. Bila je to prihvaćena ideologija. Rješenje se tražilo u promjeni sustava, slično kao i u Velikoj Britaniji prije razdoblja premijerke Margaret Thatcher, gdje su se regionalne političke investicije u infrastrukturu s vremenom pretvorile u velike gubitke. Očekivalo se da kompeticija privatnih financijskih institucija, dakle onih koje nisu u državnom vlasništvu kao u socijalizmu, selekcionira profitabilne poslove.

Međutim, ni desetljeće nakon zaokreta od socijalističkog prema privatnom bankarstvu uslijedila je financijska kriza u kojoj su središnje mjesto imale upravo novoosnovane privatne banke.

Pero Jurković, guverner Hrvatske narodne banke iz prve polovice devedesetih, u tekstu iz 1999. godine izrijekom ustanovljuje kako privatno vlasništvo nije prepreka od isprepletenosti svijeta novca i svijeta politike (“Banking System Development in Croatia”, Journal of Economics 3, Zagreb, u koautorstvu s tadašnjim članom Savjeta HNB-a Matom Babićem i glavnim ekonomistom HNB-a iz istog vremena Velimirom Šonjom).

Na pravnoj razini financijska kriza završila je suđenjem nekolicini bankara, od kojih su neki i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, najviše zbog poslovanja koje je profitabilne prilike tražilo u prostoru koji je otvarala politika.

Obrasci koji žive vječno

Čak i istraživanje sudbine financijskih institucija dublje u povijest, u političkim previranjima za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, iznosi na vidjelo obrasce koji kao da žive vječno.

Nakon rata nova je komunistička vlast osnovala tročlanu Komisiju koja je trebala preuzeti nacionaliziranu imovinu financijskih institucija, uglavnom banaka iz vremena NDH.

U tridesetak kutija pohranjenih u Hrvatskom državnom arhivu neki od dokumenata o radu Komisije govore i o procesima protiv bankara “zbog suradnje s okupatorom“. Neki su bankari strijeljani jer su članovima administracije NDH (ministrima) odobrili kredite koji su - razvidno je iz dokumenata - bili u visini stambenih kredita. Prema optužbi bankari su davanjem političkih kredita doveli u opasnost imovinu štediša.

Ključno je, međutim, kako su se bankari branili: kreditiranjem ministara NDH nastojali su zapravo zaštititi imovinu vjerovnika (dioničara, kreditora i štediša). “Kolaboracija s  nenarodnim režimom“ omogućavala im je da u redovitom bankarskom poslovanju izdrže pritisak političkog kreditiranja na široj osnovi.

U kutijama Arhiva nalazi se, naprimjer, i oprezno pisani naputak Udruge novčanih zavoda (pandan današnjem HUB-u) koji članicama sugerira da izbjegavaju kreditiranje povratnika s ratišta jer ne vraćaju kredite. Riječ je o godini 1942., dakle o vremenu kad NDH nije ustrajala na financijskoj disciplini kao državnom prioritetu.

U atmosferi “bombi, rašpi, livorvera“ jedan kredit ministru, čak ako ga i ne vrati, mogao je banci osigurati kakvu-takvu zaštitu od pritiska povratnika s ratišta koji nisu imali razvijen osjećaj o ispunjavanju još i financijskih obveza nakon što su ispunili patriotske dužnosti.

Marijana Bađun iz Instituta za javne financije sistematizirala je u tekstu u Banci teorijske uvide o odnosu bankarstva i politike.

Međutim, slučaj Hypo AA banke i izgledno suđenje Wolfgangu Kultereru iznijet će na vidjelo koji se obrasci poslovanja, koji su do jučer prolazili, danas smatraju neprihvatljivima.