Nerijetko kritike politike visokog obrazovanja u Hrvatskoj započinju ambicioznim frazama o katastrofi (ne)uspjeha bolonjske reforme. Problem s takvim uvodom može biti npr. tumačenje poante bolonjske reforme oslanjajući se na diskurzivne fokuse hrvatskih političara iz vremena početka provedbe reforme, zatim zanemarivanje osnovnih načela bolonjskog sustava i u konačnici nedostatak kontekstualizacije bolonjske reforme unutar realno postojećih društveno-ekonomskih odnosa ne samo Hrvatske nego cijelog europskog prostora visokog obrazovanja.

Kad teoretičari bolonjske reforme pričaju o njoj, ona se prvenstveno odnosi na unifikaciju europskog tržišta rada, lakšu mobilnost radne snage pa tek onda mobilnost studenata i istraživača. To je osnovna ulazna točka u problem bolonjske reforme na načelnoj, ali i na praktičnoj razini. Da bi smo u potpunosti razumjeli neuspjeh reforme moramo u obzir uzeti i ekonomsku krizu, koja je ujedno i kriza društvenih odnosa. Ako je svaka kriza prilika onda je ova kriza prilika da se između ostaloga preispitaju i postojeći društveni odnosi.

Kvalifikacijski okvir daleko od javnosti

Da bi unifikacija europskog tržišta rada bila moguća, bilo je potrebno provesti nekoliko reformi: jedna je reforma kvalifikacija, a druga ujednačavanje obrazovnih sustava. Da bi ujednačavanje kvalifikacija bilo moguće, bilo je potrebno uspostaviti obrazovne razine. Te razine u sektoru visokog obrazovanja označene su kao prvostupnička razina, razina magistra struke i razina doktora znanosti. Ukupnom izmjenom naziva kvalifikacija bavi se Kvalifikacijski okvir. Postoji nadnacionalni, tj. zajednički europski kvalifikacijski okvir s kojim nacionalni kvalifikacijski okviri moraju biti ujednačeni.

To znači da naše obrazovanje više neće biti mjereno kao NKV, KV, SSS, VŠS, VSS, već brojevima 1-8 pri čemu svaka obrazovna razina u Europi mora odgovarati istom broju. HKO još nije donesen u svom konačnom obliku i javnosti, koliko je meni poznato, nije dan na uvid u svom radnom obliku, tako da je na ovom mjestu izlišno o njemu pisati.

Vaučeri bi izazvale dodatne nejednakosti

Problem s obrazovnim razinama nalazi se u razini prvostupništva. I tek sada dolazimo do problema s predloženih 10 teza Rodin – Kurelić. Prvo, nijedna od tih teza nije originalno njihova i sve se već godinama povlače po medijima. Drugo, one promatrane iz perspektive realizacije u cjelini ne bi uvele nikakav red u tobože kaotičan sustav, već bi samo uzrokovale dodatne probleme. Sustav vaučera je svakako ono što bi pogoršalo položaj studenata i proizvelo dodatne socijalne nejednakosti te u konačnici dodatno destabiliziralo „socijalnu dimenziju“. Da bi se objasnila socijalna dimenzija, za potrebe ovog teksta krenut ću od problema prvostupništva i ideje javnofinanciranog obrazovanja samo na toj razini.

Problem s prvostupništvom u cijeloj Europi je neprepoznatljivost prvostupnika na tržištu rada. U Hrvatskoj taj je problem dodatno otežan lošom provedbom bolonjske reforme. Titula prvostupnika ne rezultira nužno kvalifikacijama, odnosno nisu definirani „ishodi učenja“ što znači da je prvostupnik promatran iz perskpektive poslodavca visokoobrazovana nekvalificirana radna snaga.

Profitiraju poslodavci

To poslodavcima omogućuje da prvostupnike de facto zapošljavaju na radna mjesta za koja je potrebno visoko obrazovanje s poreznom osnovicom srednje stručne spreme. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da je ovo problem samo u Hrvatskoj i da je to izravan problem loše provedbe bolonjske reforme. To uistinu jest problem bolonjske reforme kao takve i ne samo u Hrvatskoj nego u Europi.

Iz opisanog problema postavljaju se sljedeća pitanja: ako i Europa ima probleme s definiranjem ishoda učenja i donošenjem nacionalnih kvalifikacijskih okvira - je li taj pristup uopće izvediv, je li efikasan i je li potreban? Drugo je pitanje tko ima problema od takvog pristupa, a tko ima prednosti od takvog pristupa? Iskustvo pokazuje da probleme imaju svi, a prednosti imaju samo poslodavci tržišta radne snage centra Europe, koja su privlačna tržišta i koja dobijaju jefitnijiu radnu snagu s periferije.

Sljedeće je pitanje na koji način ishodi učenja i javno financirano obrazovanje sustavom vaučera (što zapravo nema veze s javno financiranim obrazovanjem kao definiranim studentskim zahtjevima, ne samo u Hrvatskoj već i u ostatku svijeta) utječu na socijalnu dimenziju? Nužna je napomena da u Europi otprilike 40 posto mladih ulazi u sustav visokog obrazovanja, a cilj je da ta brojka naraste na više od 50 posto. Rezultat toga je da je ulaznica za tržište rada za prosječan posao i prosječnu plaću postala diploma barem prvostupnika. Smjer kretanja uistinu jest takav da matura srednje škole postaje ono što je prije nekoliko desetaka godina bila završena osnovna škola.

Reprodukcija socijalne nejednakosti

Ako se javno financirano obrazovanje ograniči na prvostupničku razinu, to znači da su više obrazovne razine lakše dostupne višim slojevima društva što nužno vodi do reprodukcije socijalne nejednakosti i onemogućava jednakost šansi svim članovima društva za ulazak na tržište rada. To znači da stipendiranje doktorske, najviše obrazovne razine najlakše ostvaruju viši slojevi društva koji su do nje najlakše i došli. Iskustva zemalja Europe, no i SAD-a koje imaju studentske kredite i sistem vaučera, potvrđuju teze da iz sustava visokog obrazovanja najlakše i na najnižim razinama ispadaju socijalno i ekonomski najugroženiji članovi.

Sistem vaučera i decentralizacije akreditacijskog sustava u SAD-u doveo je do kraha obrazovnog sustava na svim razinama. Kako nažalost prostor ovog teksta ne dozvoljava detaljnije opise problema do kojih su dovele upravo te tri mjere u kombinaciji upućujem na članak Studentski krediti u Europi objavljen na H-alteru koji se bavi opisom situacije u nekim zemljama Europe i SAD-u.

Od svih mogućih rješenja koja se nude u komunikacijskoj domeni politike obrazovanja i dalje je najcjelovitije, socijalno najravnopravnije i za sve uključene članove najisplativije potpuno javno financirano obrazovanje od vrtića do doktorata iz javnog budžeta. Moguće je pronaći brojne studije o isplativosti obrazovanja, o čemu nerijetko piše i britanski srednjostrujaški časopis Guardian. Ono što je sigurno jest da je tržište visokog obrazovanja na globalnoj razini drugo po veličini na tržištu usluga, veće i od farmaceutske industrije. Ono što je također sigurno je i to da se svaka kuna uložena u obrazovanje vrati natrag u višestrukim iznosima. Kojima točno nije poznato, no poznato je da se u britansku ekonomiju svaka uložena funta vrati peterostruko, a u američku svaki uloženi dolar vrati se šesterostruko.