Neka se sindikati ne uvrijede, ali definitivno najvažniji prosvjedi u Hrvatskoj nisu oni protiv gospodarske politike Vlade već oni na istoku Brodsko-posavske županije gdje prosvjeduju roditelji i učenici zbog visokih cijena prijevoza.

Tristotinjak roditelja i učenika s područja općina Sikirevci, Velika Kopanica, Gundinci i Slavonskog Šamca odlučili su okupljanjem na autobusnim stajalištima (u utorak u Sikirevcima, u srijedu u Beravcima) pokazati što misle o visokim cijenama prijevoza do škola u Brodu. Za mjesečni prijevoz učenika iz ovih sela, udaljenih od Broda u prosjeku četrdesetak kilometara, prijevoznici su tražili između 900 i 1.200 kuna. Možda ne zvuči strašno, ali kad se uzme u obzir da je riječ o kraju gdje malo tko ima plaću veću od tri tisuće kuna te da neke obitelji imaju i po dvoje, čak troje školaraca, nije nikakvo čudo da je došlo do pobune.

Dvije su mi dimenzije ovog slučaja intrigantne - kao prvo, kako je moguće da se u zemlji koju je jedan bivši ministar znanosti i obrazovanja tako pompozno nazivao zemljom znanja uopće dovede u pitanje dolazak tri stotine učenika do njihovih školskih klupa?

K tome, to je i zemlja u kojoj je taj isti ministar želio uvesti obvezno srednjoškolsko obrazovanje, a svega par mjeseci nakon njegova odlaska iz Vlade pojavljuje se problem ne samo sa besplatnim udžbenicima već i s fizičkim dolaskom djece do škole?

Postoje dva moguća odgovora na to pitanje: ili je cijeli projekt bio toliko loše planiran da nije niti bilo izgleda da zaživi ili je ministar osobno bio krucijalan da se nakon njegova odlaska cijela konstrukcija urušila. Niti jedan od ovih odgovora nije dobar.

Ako je netko na staklenim temeljima gradio sustav zbog kojeg je trebalo mijenjati Ustav, a taj sustav se na ovom jednostavnom testu urušio, onda se s pravom može postaviti pitanje kako se to u ovoj zemlji planira. A ako je zbog odlaska jednog čovjeka cijela konstrukcija projekta potonula onda doista nema smisla više pričati o stručnosti ili nestručnosti ljudi zaposlenih u sustavu, kad je očito da su svi nepotrebni - dovoljan je ministar.

No, daleko interesantnije u ovom trenutku bi bilo čuti na koji način su prijevoznici došli do cijena koje zahtijevaju za transport učenika do škola. U medijskim izvještajima nije bilo precizirano koliko košta koja karta, no u prosjeku se radi relacijama od četrdesetak kilometara, otprilike kao od Zagreba do Krapine. Ta autobusna karta košta 45 kuna. Ne znam kako se formira cijena autobusne karte, ali ako netko ima praktički garantiranu popunjenost, a tristo učenika je pet autobusa, vjerujem da se može naći neki prostor i za popust. Po linearnoj analogiji bi dvadeset i dvije povratne karte trebale koštati 1.980 kuna, dakle nekih pedeset posto više od zatražene cijene. No, kad se ima sigurnu popunjenost autobusa i to za tako velik broj dana onda se definitivno može ponuditi niža cijena. Konačno, i sami načelnici pobunjenih općina su procijenili da bi se kroz organizaciju posebnog linijskog prijevoza učenika moglo cijene sniziti i do 50 posto - dakle, na nekih 600 kuna.

I jedini nerazumni u cijeloj priči su prijevoznici, koji jednostavno koriste priliku i nisu jedini. Na žalost, kad se radi o djeci i bolestima u ovoj zemlji cijene rastu nebu pod oblake, što se može jako lijepo vidjeti usporedi li se cijena školskih udžbenika s cijenama drugih knjiga koje se prodaju u daleko manjim nakladama. No, udžbenici su nužni za obrazovanje djece i izdavačima se onda dopušta nabijanje cijene.

Ni roditelji niti javna uprava se ne sekira puno jer to ionako plaćaju porezni obveznici, slično kao što plaćaju i autobusni prijevoz ili posebnu opremu za djecu s invaliditetom ili gradnju škola...

Uvijek kad su djeca u pitanju nekako cijene bujaju nebu pod oblake, a dobavljači i pružatelji usluga enormno zarađuju jer se nitko u tijelima javne vlasti niti ne zapita koliko ta roba i usluge doista koštaju. Bilo bi lijepo da prosvjed u Slavoniji bar malo to promijeni.