U Hrvatskoj se čuda ipak ponekad dogode: Državno sudbeno vijeće razriješilo je u srijedu dužnosti Branka Milanovića, kontroverznog suca gospićkog Županijskog suda, koji je posljednje vrijeme punio novinske stranice svojim presudama.

Vjerojatno najčuvenija njegova presuda bila je u slučaju "ličkog Tuđmana“ Jose Mraovića, kada je kontroverzni sudac izjednačio guranje prsta u anus sa svakodnevnim rukovanjem u postupku za silovanje američke košarkašice Illishe Jarret. Da stvar bude bolja i da presuda ipak doprinese razvoju društva gospićki sudac je izrazio bojazan da bi se "svako neželjeno rukovanje moglo izjednačiti sa silovanjem“. Do tog briljantnog zaključka je maštoviti sudac došao zaključivši da niti prst niti anus nisu spolni organi pa interakcija između ta dva dijela tijela nije mogla biti silovanje.

No, to nije bila jedina njegova kreativna odluka: u obrazloženju presude ratnom zločincu Svetozaru Karanu pred nekih šest godina ocijenio je da su okrivljenikovi "preci zajedno s Osmanlijama već 500 godina vršili genocid nad Hrvatima“.

No, nisu Milanovića maštovite presude koštale razrješenja, nego ga je DSV razriješio zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti, a i velikog broj presuda koje mu je ukinuo Vrhovni sud.

Premda je Državno sudbeno vijeće zauzelo stav da suci ne smiju baš svašta pisati u svojim odlukama - o tome hoće li neki budući Branko Milanović odgovarati zbog skandaloznih obrazloženja i dalje ovisi o volji onih koji imaju pravo predložiti stegovni postupak. Iako je još 2005. napisao legendarnu presudu s rukovanjem, suca Milanovića nitko nije stegovno prijavio: niti tadašnja ministrica, ni  predsjednik Vrhovnog suda ni predsjednik gospićkog suda nisu našli za shodno prijaviti kontroverznog suca. A ta presuda nije bila jedina: od deset presuda koje je Milanović donio 2005. i 2006. godine, Vrhovni sud ukinuo ih je sedam.

Zašto je trebalo tako dugo da se podnese prijava protiv njega, za što je postojao ogroman interes javnosti, za sad ne znamo, no zato znamo koliko je štete svaki napis o gospićkom sucu donio ugledu sudačke profesije, za koji bi svi uključeni u sudstvo trebali biti zainteresirani.

I zato treba čestitati predsjednici gospićkog suda Dubravki Radelić, koja je podnijela prijavu, a sad bi trebalo iskoristiti priliku i osigurati da se slučajevi poput ovog gospićkog ne ponove.

Na koji način - to je tema za široku raspravu, no nešto se mora učiniti jer svaki napis o sucima poput ovog gospićkog nanosi veliku štetu i baca ljagu na cijelo sudstvo, a upravo je neovisna sudbena vlast jedan od temelja svake demokracije. Bi li za to najbolje rješenje bilo proširivanje ovlasti prijave sudaca ili pooštravanje kontrole ili nešto treće doista ne znam, ali znam da nema smisla da sjena pada na sve suce zbog nekolicine sudaca koji oslobađaju optužene za silovanje jer se žrtva nije dovoljno branila, koji oslobađaju dužnosnike obasipane poklonima jer su im ti pokloni davani na prijateljskoj bazi odnosno koji omogućavaju zastaru procesa jer ne sazivaju godinama ročišta...

Najjednostavniji način je povećanje transparentnosti rada sudova, odnosno objavljivanje svih presuda, za što se već godinama zalažem. Na taj način bi se izbjeglo da se nešto krivo prenese ili izvuče iz konteksta i objavi u medijima, a i suci bi bili koncentriraniji jer bi bili svjesni da će njihove presude biti dostupni svima, a ne samo strankama u postupku. Ako se sve presude objavljuju i budu lako dostupne svim zainteresiranima onda bi lako moglo ustanoviti koliko su opravdane, argumentirane i utemeljene.

Također, bilo bi lako vidjeti koje su od tih presuda bile ukinute i onda bi lakše bilo svima reagirati kad se pojave maštovite presude. A takva inicijativa je ponajviše u interesu upravo sudaca jer bi se na taj način vrlo lako moglo utvrditi tko je od njih manje ili više uspješan, odnosno tko je od njih manje ili više objektivan i omogućio napredak najboljih.