dopisnica PV-a iz Bruxellesa
Ako ih budu tlačili na gradelama pregovora - a valjda to i hoće jer se ovakva prilika ne propušta - Islanđani će moći kazati da su na stolu zaista prave, čvrste, ozbiljne teme, a ne objektivno budalaštine neodgovorne dječice tipa prejudiciranja razgraničenja i ustavnog imena zemlje. U igri su ribarstvo i financijski sektor.
Svoj su gospodarski pojas otočani izborili teško i nakon nekoliko ribarskih ratova s Velikom Britanijom, veći je otok poslao krstarice i živu silu na manjeg NATO-vog saveznika, a manji je opet na svojoj strani imao ribarice s harpunima, inventivnost i međunarodno pravo. Pa i preživljavanje. Tada su više živjeli od mora nego li od bankarskih transakcija.
Puštali su Islanđani britanske ratne brodove s nedozvoljene strane, a usput su ribaricama iz Britanije koje su se nadmeno zalijetale u islandski gospodarski pojas rezali mreže povlačeći sječiva na čeličnim sajlama. Britanski ratni brodovi i njihovi časnici naučeni da im zemlja "vlada oceanima“ nisu imali šanse s islandskim ribaricama pretvorenim u sredstva općenarodnog otpora.
Island je znao inventivno koristiti sva raspoloživa sredstva. Obećanje za buduće pregovore? Sjevernjaci su navikli na surovu klimu koja je malu otočku zajednicu (sada ih je 320 tisuća, dakle kao oveća općina bilo koje europske metropole) dovodila do ruba izumiranja.
Na strani Islanda u tim grubim vremenima je osim međunarodnog prava i tvrdokornosti ove zajednice bio i njegov tadašnji značajan geostrateški položaj. Oni su za NATO u vrijeme hladnog rata predstavljali nosač aviona. Da je NATO-va saveznica Britanija nastavila jurišati "nosač“ bi otplovio iz jata što je svima, naročito Amerima, odmah dano do znanja.
Hladni je rat u međuvremenu otoplio i evoluirao u hladni mir, Ameri su i dalje "deus ex machina" za europske probleme, ali su se pokupili iz baze u Keflaviku i Island nije toliko bitan za ravnotežu straha. Sada ih čeka ratovanje za pregovaračkim stolom - bez nekih snažnih aduta. Ribarske nacije u EU već oštre očnjake kako bi im se omogućio zamjetniji pristup islandskim ribolovnim područjima u gospodarskom pojasu.
Islanđani su u toj zaštićenoj zoni uspjeli ono što Europska komisija i njezin stručni tim bezuspješno pokušavaju, ostvariti održiv ribolov pažljivo prateći stanje ribljeg fonda prevencijom izlovljavanja.
Europske vode, s druge strane, pokušavaju spasiti stručni savjeti koji bivaju torpedirani čim političari, primorani uzdasima i urlicima svoje izborne baze u atlantskim ribarskim lukama, odustaju od održivosti u ime kratkoročnog preživljavanja. A bakalara je sve manje. Ribarstvo je dio europske politike gdje je odlično vidljiva jeftina, lažljiva retorika vlada, one uvijek prodaju mantre da je "Europa“ ta koja brani ribolov objektivno već nepostojeće ribe.
Ovo je prva ozbiljna tema koja može otežati islandske pregovore čak i u slučaju da se postigne zavidna količina političke volje i da pri tome konačno sjedne okvir za funkcioniranje "Velike Europe", Lisabonski sporazum.
Druga tema koja je kadra harpunirati proces su islandske banke. Otočka je država profitirala od dobrih vremena, no financijski je kolaps među prvima pogodio njezine prezaigrane financijske institucije, a s tim i štediše iz nekoliko europskih zemalja privučene zamamnim kamatama.
Island je bio prva država zapadne Europe koja se zadužila kod MMF-a kako bi počela vraćati dugove. Islanđani nisu sretni da će u idućim godinama, a možda i desetljećima, morati teško raditi kako bi vratili ono što su prokockali neodgovorni bankari. Ali, dug će biti vraćen, dok se stvari posve ne srede bit će rezervi sa strane članica Velike Britanije i Nizozemske gdje je najveći broj oguljenih štediša.
Zapadnoeuropska i transatlantska varijanta "stare štednje“ u ovoj situaciji je rješiva, štediše će dobiti svoje, vlade dati svoje, a porezni obveznici zasukati rukave i škrgućući isplaćivati tuđe dugove.
Glavnina islandskog acquisa već je poravnata s Unijinim. Island je u Schengenu inkorporirajući u EU skandinavsku zonu bez granica. Njegov je glavni cilj eurozona, s monetarnom unijom kao zaleđem islandski će financijski sektor imati bolje izglede, uvjereni su na dubokom Sjeveru.
Odluka islandskog Althingija, najstarijeg parlamenta na svijetu, da se podastre zahtjev za članstvo vratila je nešto energije u klinički mrtvo proširenje.
Za predsjednika Europske komisije ovo je "znak vitalnosti europskog projekta“. Koji je dočekao da se proširenje nastavlja zemljom perspektivnijom od Zapadnobalkanaca i Turske. Europa će dalekim sjeverom, geografski bližim Sjevernoj Americi nego li europskom kopnu dobiti novu dimenziju - odluče li države da je interes primanja daleke članice značajniji od apetita njihovih ribara.
(Uzgred, mala bizarnost: radi tog pojasa Rusija nema izlaz kroz međunarodne - "svačije“ - vode na Atlantik... No to su oceanska prostranstva, a ne plitka sjevernojadranska vala.)
Islanđani imaju značajku koja bi bila tako poželjna drugoj kandidatkinji Hrvatskoj u njezinom gospodarskom oporavku, ali i dobrom dijelu Europljana. Reče nedavno u TV kamere visokokvalificirani islandski ekonomist, bankar bez posla, "nema problema, idem na ribaricu, raditi ću tu dok se ne vrate bolja vremena; to je nama normalno“.
EU bi zaista dobila novom članicom - uključujući i trivije poput one da Island uzgaja svoje vlastite banane, zahvaljujući geotermalnim izvorima i besplatnoj energiji iz podzemlja što će pregovori valjda regulirati, možda kao proizvod zaštićenog geografskog podrijetla.
Hrvatska Island pamti jer ju je prvi priznao. Još jedna bizarnost: dio informacija za strance na internetskim stranicama islandske vlade pisan je na hrvatskom.