Oduvijek sam željela posjetiti New York, a nedavno sam to i ostvarila. Jedno od pitanja na koje sam jedva čekala odgovor bilo je: hoće li i na mene taj grad utjecati kao i na većinu ostalih ljudi? Iz njega se svi vraćaju s blaženim izrazom lica kao da su upravo doživjeli ukazanje ili barem prosvjetljenje. Hoće li se to dogoditi i meni? Dogodilo se i vrijedilo je.

Istina je, neboderi su zaista zadivljujući, posebno kad se uzme u obzir da su oni najvažniji primjerci, uzdanice art decoa, izgrađeni tridesetih godina prošlog stoljeća. Na Petoj aveniji možete vidjeti najznačajnije muzeje i zbirke umjetnina današnjice. Šetnja užurbanim Wall Streetom ostavlja vas bez daha kad znate kolike se količine novca tu vrte. Čak i pogled na kip bika na južnom kraju Broadwaya izaziva strahopoštovanje. Šetnja prihvatnim centrom za useljenike na Ellis Islandu uzrok je za leptiriće u trbuhu osobito ako u popisu ljudi koji su se od 1892. pa do 1954. godine odlučili krenuti za boljim životom u novom svijetu pronađete neke od svojih predaka. Tu vam postane kristalno jasno kako je došlo do takvog stapanja naroda iz svih krajeva svijeta koje je Americi i podarilo taj karakter koji je zadržala do danas - zemlje za novi početak.

F*** the recession

Istina je i to da iako se ne vidi na prvu, itekako se osjeti, nevidljivi oblak recesije iznad glava. Na prvu sve izgleda kao i uoči onog crnog rujna prošle godine, kad je Lehman Brothers povukao za sobom toliko toga, za kojim su uslijedili slični crni mjeseci. Svi se trude održati privid da je sve ok. No, na rubnim dijelovima Manhattana može se primijetiti da ima više prostora za iznajmljivanje i da sve više tvrtki zatvara svoje prostore. Brojke o nezaposlenosti također govore same za sebe. U suvremenu umjetnost (izvor prihoda mojih domaćina) više nikom ne pada na pamet ulagati novac, to je područje koje je prvo osjetilo težinu gospodarske situacije.

Ipak, prosječan čovjek duh recesije (iako tu strašnu riječ gotovo i nisam čula za boravka tamo - ako zanemarim jedan plakat na kojem je pisalo F*** the recession) možda najbolje osjeti na primjeru koji je toliko tipičan za New York. Naime, osjetno manji broj ljudi jede po restoranima, a to je ono po čemu je taj grad specifičan. Naime za prosječnog Njujorčanina je normalno da se hrani vani i da naručuje hranu. Kad se šale na svoj račun kažu da "Njujorčani ne kuhaju nego podgrijavaju“.

No, manji promet ugostitelja nije utjecao na ljubaznost i gostoljubivost. Itekako su svjesni da život ide dalje, a grad i dalje živi sto na sat i očarava gostoljubivošću kao i  osjećajem da je tu na neki način svatko stranac pa je samim tim svatko i domaći. Mene je oborila s nogu jedna mala sitnica. Naime kad god bih kihnula (to i nije bio neki problem jer klima uređaji rade 150 posto) bilo gdje i u bilo kojem okruženju, u podzemnoj, na ulici, u restoranu, u muzeju, barem se našlo dvoje, troje ljudi koji bi reklo "God bless you". Mislim da je New York zadnji grad u svijetu gdje bih očekivala tako nešto. U gradu prema posljednjoj procjeni živi više od 8 milijuna stanovnika. Pribroji li se njima stanovništvo šireg gradskog područja ta se brojka penje na 22 milijuna. Možete li to i zamisliti ? U jednom gradu?

Bez obzira na tako velike gabarite u gradu se zaista osjećate sigurno (ne znam kako im je to pošlo za rukom). A to nije bilo lako postići. Grad je morao skinuti stigmu terorističkih napada iz rujna 2001. godine koji su mu nanijeli nenadoknadivu štetu, u svakom aspektu. No nakon šoka, promicatelji njujorškog turizma uspjeli su nekako ponovno doći na tu razinu da gosti dolaze i odlaze u uvjerenju (i mislim da su u pravu) da je grad prije svega siguran (dobro, ovdje prije svega mislim na Manhattan). Također ne znam kako, ali bivši njujorški gradonačelnik Rudolph Giuliani uspio je svojom politikom nulte tolerancije kriminala i jačanjem policijskih snaga smanjiti i stopu kriminala.

No, da se ja opet vratim na ljubaznost. Npr. konobari su toliko ljubazni da je to ponekad na granici pretjerivanja, ali opet nekako se uvijek lakše naviknuti na to da kad već dajete tolike novce za hranu i piće (eh da, bolje vam je odmah zaboraviti  preračunavanje). E sad, kad znate da se iza toga krije to što se konobarima ostavlja napojnica i što oni svoju plaću zarade kroz te napojnice, to je drugi par rukava. No oni su cijeli taj "prehrambeni lanac“ razvili do takvih visina da se niti malo ne osjeti, ukoliko i je, da je neki osmjeh namješten. Tako da na kraju, kad ostavljate tu napojnicu (dvostruki iznos poreza plus nešto malo više jer ne želite ispasti škrti) odlazite s osjećajem da su oni tu napojnicu zaslužili.

Soup Naci

A u tim bi se trenucima nerijetko sjetila Lijepe naše koja je "Tako blizu i tako naša“ iliti „Mala zemlja za veliki turizam“. Sjetila bih se naših konobara na Jadranu koji bez problema donesu Naru iako naručiš Fantu, Pepsi colu iako želiš Coca-Colu, i to sve bez objašnjenja. Ukoliko nešto i kažeš još se čude. Donijeti čašu vode s kavom je nemoguća misija, a pokušati objasniti što je to kava s mlijekom zahtijeva, ako ništa, uporno dolaženje u isti kafić. Uz to cijelo vrijeme imaš osjećaj da bi osoba s druge strane šanka nekako radije da nisi ni došao. Nema dovoljno mjesta da nabrojim anegdote s ponudom hrane u restoranima. (Priznajem, na našem Jadranu ima i lijepih primjera, no to je za neku drugu priču). I moje vječno pitanje na koje još uvijek nemam odgovor, a to je kako npr. aranžman u Tunisu u hotelu s 5 zvjezdica i all inclusive uslugom može koštati, zajedno s avionskim prijevozom oko 3 tisuće kuna, a kod nas za tu lovu možete u polupansion hotela s 3 zvjezdice u npr. Primoštenu i to vlastitim prijevozom. Sve su to razlozi što posljednjih godina biram putovanja na neke druge destinacije gdje za nižu cijenu dobijem duplo bolju uslugu i osmijeh (koji ništa ne košta).

I dok se tako vozim busom po Manhattanu i vučem paralele između Hrvatske i SAD-a pogled mi skrene na mali restorančić s desne strane - Soup kitchen. I sine mi da je ona epizoda Sienfelda bila stvarna. Za one koji su zaboravili - u Soup kitchenu je radio lik koji je prodavao juhe samo onima kojima je to želio i koji su se pridržavali strogih uputa za naručivanje juhe. Prozvali su ga Soup Naci jer ukoliko mu se nisi svidio ili se nisi pridržavao procedure njegova je kletva bila "No soup for you“ - nešto najgore što se moglo desiti pravom obožavatelju njegove juhe. 

Svaka sličnost s nekim ponašanjima u Hrvatskoj je slučajna. 

No bitna je činjenica da je kvaliteta te juhe navodno bila vrijedna sve te muke. Jer unatoč naci pristupu restoran je postigao velik uspjeh, a Soup Naci je otvorio nekoliko restorana diljem SAD-a i ostvario američki san. Ipak je to Amerika.