Pustinjski lav kako mnogi, kao da je lik o mitskom heroju iz neke legende, nazivaju libijskog pukovnika (skroman kakav već jest,nije si za razliku od većine ostalih vojnih diktatora dodijelio čin generala, jer kaže Libijom, ionako, vlada narod) Muammara al-Gaddafija, uglavnom voli uz sebe imati beduinski šator. U njemu, okružen svojom osobnom Amazonskom gardom prelijepih Afrikanki 'prima' političare zavaljen u mini-prijestolje koje baš i ne paše u beduinski šator, ali nema veze jer bitno je ostaviti dojam nadmoći.
Veliki mu je gušt i dojahati na devi, pa ih se tako, npr. Beograd, dokopao za svoj ZOO vrt, kada je to učinio 1961., sudjelujući na Summitu nesvrstanih koji se tamo održavao. Pukovni Gaddafi danas slavi 40 godina, ne znam zašto kada Libijom vlada narod, a ne on, od dolaska na vlast.
Slaviti će dugo - 6 dana i noći - bučno i rasipnički kako to samo on zna. S dodatnim razlogom za zadovoljstvo.
Prije točno 10 dana pobjednički je, izgrlivši ga i izljubivši, dočekao jedinog osuđenog za rušenje Pan Amovog aviona 1988. nad Lockerbiem u južnoj Škotskoj, Abdelbeseta Ali Mohmeda al-Megrahija. Njega su iz zatvora Greenock, zbog 'humanitarnih razloga', jer umire od karcinoma te mu navodno ostaju još samo 3 mjeseca života, oslobodile i pustile da umre u svojoj domovini - škotske vlasti.
Zgrožene obitelji, i ne samo one, zbog 270 poginulih putnika i članova posade, od kojih je 189 Amerikanaca, sada će imati razloga za još veću nevjericu.
Naime, u javnost su procurili podaci da je puštanje al- Megrahija zapravo dogovoreno još prije dvije godine, kada njegov karcinom sigurno nije bio u terminalnoj fazi, pitanje je, je li mu tada uopće bio i dijagnosticiran, tijekom pregovora o naftnom sporazumu između Ujedinjenog kraljevstva, njihovog naftnog giganta British Petroleuma, i Libije.
S najvećim rezervama nafte u Africi od 44 milijarde barela, i s jasno vidljivim mogućnostima ukidanja sankcija i promjenama odnosa sa Zapadom te krajem izolacije, Libija postaje primamljivi zalogaj. BP se, naravno, u jakoj konkurenciji požurio dokopati ekspoatacijskog ugovora s 'naftnom Mekom', a u Tripoliju ih je dočekao iskusni pregovarač premazan svim mastima.
Pukovnik Gaddafi.
Koji je zauzvrat zatražio 'svoga škotskog zatvorenika'. Točnije, osobno je pregovarao tatin sin i tatin nasljednik, Saif al-Gaddafi koji se samo tijekom ove 2009. dva puta susreo s britanskim državnim tajnikom za gospodarstvo Peterom Mendelsonom. Oba je puta, prema lordovom priznanju 'kao što to čine svi predstavnici libijske vlade' , dakle tko zna koliko su se puta britanski dužnosnici s njima sastajali, Saif al-Gaddafi 'pokretao pitanje puštanja libijskog zatvorenika u Škotskoj'.
I može sada lord Mandelson opovrgavati da je al-Megrahi bio dijelom 'trgovinskog sporazuma', ali tko će mu vjerovati.
Kao što može britanski ministar pravosuđa Jack Straw tvrditi da je Škotska imala 'završnu riječ' i da je Edinburgh sam donio odluku o puštanju al-Megrahija na slobodu, zaklinjati se da je 'taj slučaj nevažan, jer je on oslobođen vjerojatno na osnovu milosrđa'. Ipak, priznaje da su ključni elementi 'priče' točni – da je Libija tražila da Abdelbeset Ali Mohmed al-Megrahi bude uključen u sporazum o razmjeni zatvorenika, te da je, nakon prvotnog odbijanja, Ujedinjeno kraljevstvo taj zahtjev prihvatilo.
Može britanski premijer Gordon Brown tvrditi da njegova vlada nije napravila nikakav sporazum 'libijska nafta u zamjenu za zatvorenika'.
Ukazivati da je cijela priča prvotno objavljena u 'Sunday Timesu' potpuno neistinita, iako su objavljeni dijelovi pregovaračkih pisama koje akteri ne opovrgavaju, i 'duboko varljiva'.
Ja im, jednostavno, ne vjerujem. A vi?