Teško da je moglo biti gore! To - između Kremlja i Bijele kuće. Pod administracijom bivšeg američkog predsjednika Georga W. Busha rusko-američki odnosi srozali su se gotovo u "hladnoratovske nizine“ (naravno, ne samo zahvaljujući njemu - ruska intervencija u Gruziji prošle godine dodatno ih je zamrznula).

Ruski je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov išao tako daleko (a ne može se reći da mu nedostaje diplomatskog iskustava i poznavanja SAD-a, bio je dugogodišnji ambasador pri UN-u) da je izjavio kako se "treba se riješiti otrovnih faktora" u odnosima dviju zemalja.

Dakle, opet se od Baracka Obame očekuje čudo (osim što se, opet prvi put, provjerava njegova diplomatska sposobnost i vještina). Okretanje nove stranice u odnosima dviju zemalja, što, pak, znači bijeg iz sjene hladnoga rata (tako omiljenoj "ovisnici o prošlosti“ - Rusiji) koja se stalno nad njih nadvija, ne bi li ta nova veza bila temeljena na zajedničkim globalnim interesima. S tom je političkom platformom na prvi rusko-američki summit nakon sedam godina (!) u Moskvu doputovao Barack Obama.

Da, i Rusi bi sve to (nominalno), njihove su najave pune velikih fraza koje, ipak, otkrivaju pravu i staru boljku Moskve - nikada nije prežalila (a pitanje je koliko je prihvatila) hladnoratovsku podjelu na dva bloka koje vode dvije velike, i što je najvažnije - ravnopravne svjetske sile. Tu nostalgiju punu kompleksa Moskva ne može prevladati od raspada Sovjetskog Saveza, pa ne čudi da joj je glavna prepreka - američki plan za izgradnju raketnog štita u istočnoj Europi, točnije Češkoj i Poljskoj (što Amerikanci uporno predstavljaju kao "zaštitu od iranskog nuklearnoga prodora", a Rusi doživljavaju kao prijetnju iz njihovog "vlastitog dvorišta“).

E sad, dok Amerikanci i Rusi zajedno imaju 95 posto svjetskog nuklearnog oružja, mi ostali mislimo da oni mogu utjecati (doduše, činjenice pokazuju - bez nekih većih rezultata, jer obično je Rusija u VS UN-a suzdržana) na zaustavljanje iranskih i sjevernokorejskih nuklearnih prijetnji, zar ne?!

U svakom slučaju, nakon sati pregovaranja, prvi Amerikanac i njegov domaćin, predsjednik Ruske Federacije Dmitrij Medvedev, složili su se zajednički procjenjivati bilo koju iransku nuklearnu prijetnju i predstavili zajedničku frontu protiv širenja nuklearnog naoružanja.

Štoviše, do prosinca, kada istječe sporazum Start I (iz 1991.), novim će sporazumom smanjiti broj raspoređenih nuklearnih bojnih glava s 2.200 na 1.500 - 1.675 (što im znači ovih 175 gore-dolje to znaju samo oni, valjda dodatnu priliku za pregovaračko natezanje, kao da se radi o komadima lukovica, a ne nuklearnim bojnim glavama). Rusi su uporno izbjegavali baratati bilo kakvim brojkama, no Barack Obama prošloga je tjedna osobno "pritisnuo“ svojeg kolegu Dmitrija Medvedeva da se "odluči na određene obaveze“.

Ipak, mnogi (kritičari, naravno) smatraju kako je ambicija eliminiranja nuklearnog oružja američkog predsjednika - naivna i opasna, jer ju, naravno, ne slijede i Iran i Sjeverna Koreja.

Novost je i da će Rusija otvoriti svoje nebo američkim borbenim avionima (jer opskrbljuju američke vojnike u Afganistanu).

Dakao, svi su primijetili da su se dva predsjednika, bar na izgled prilično zbližila. Dok se čekao početak pressice, šaputali su i smijuljili se, u razgovoru s novinarima iskazivali "toplo poštovanje“ jedan prema dugome, a na kraju prvoga dana - zajednički večerali u pratnji supruga.

Jutros je Barack Obama već doručkovao (u Moskvi je 2 sata više) s pravim "vladarom Rusije“, premijerom Vladimirom Putinom. Umoran od jat laga američki predsjednik već mu se obraćao kao "predsjedniku“, da bi se, nakon što se sam sebi slatko nasmijao, ispravio i nazvao ga - "premijeru Putine". Američki se predsjednik treba sastati i s posljednjim sovjetskim vođom, Mihailom Gorbačovom, a održati će i govor ruskim studentima. 

U svakom slučaju za "smanjenje nuklearnog arsenala“ dvije zemlje imaju rok od sedam godina, a "neočekivani i izvanredan uspjeh“ summita postigli su, prije svega, njegovom savršeno odigranom pripremom.

Naime, obje su zemlje najavile kako od njega imaju "mala očekivanja“, iako je po broju sporazuma (smanjenje nuklearnih bojnih glava, smanjenje dostavnih vozila, zajednička platforma prema Iranu, korištenje ruskog zračnog prostora, kontrola naoružanja, Afganistan, vojna suradnja SAD-a i Rusije, stanje u Gruziji, stanje ljudskih prava u Rusiji, nova ulaganja - s predsjednikom Obamom američki su poslovnjaci) jasno da je sve pomno pripremljeno za uspjeh.