U prvom i drugom mandatu Ive Sanadera bitne su odluke pripremane daleko od očiju i ušiju javnosti. Onda bi u jednom trenutku bile puštene putem odabranih medija u vidu probnih balona. Ako bi reakcija bila loša, g. Sanader ih je povlačio ostavljajući dojam modernog političara koji osluškuje bilo elektorata.

U mandatu premijerke Kosor nije se previše odlučivalo. U Vladi je vladala svojevrsna intelektualna i politička paraliza, osim kada su na stolu bila pitanja vezana uz EU.

Što nam priprema premijer Zoran Milanović? Možemo li iz aktualnih rasprava o poreznoj reformi naslutiti kako će Kukuriku koalicija donositi odluke?

Kajinova kritika

Na prvi pogled, sve počinje podsjećati na političku kakofoniju Račanova doba. Nakon što su gospoda koja su u novoj vladi zadužena za gospodarstvo plasirala nekoliko nedovoljno razrađenih poreznih ideja, uslijedile su reakcije.

Među njima se ističe ona g. Damira Kajina. On je lako identificirao interes većine u regiji koja ga bira i bez ikakve zadrške ustao (dobrim dijelom argumentirano) protiv novih nameta.

Ako smatrate da vlada mora imati podršku i snagu za donošenje i provođenje „reformskih“ odluka i ako vjerujete da novoj vladi treba dati mira nekoliko mjeseci da povuče radikalne poteze, onda se Kajinova kritika porezne reforme pokazuje kao suvišna, zbunjujuća i politički potkopavajuća.

Međutim, ista se kritika može tumačiti kao dokaz unutarnje političke snage Kukuriku koalicije. Kao najava novog, demokratskog i potencijalno efikasnijeg načina odlučivanja u hrvatskoj politici.

Prije nego što raspravim tu tezu, moram prokomentirati još dva zanimljiva stava koja su se ovih dana mogla čuti o poreznoj reformi.

Problem autentičnosti

Dva istaknuta poduzetnika i investitora, g. Tedeschi s govornice HGK, a g. Bakić s listova tiražnih dnevnih novina i svojega bloga, šalju sličnu poruku.

Ističući da će sami biti pogođeni poreznom reformom, podržavaju nove poreze zbog postizanja osjetljive političke ravnoteže, odnosno političke podrške reformama.

Stavove g. Tedeschog i g. Bakića, kolikogod na prvi pogled izgledali mudri i promišljeni (Bakićevi su osobito tehnički pomno razrađeni u pogledu učinaka poreza na razvoj poduzeća i tržišta kapitala), ne doživljavam sa simpatijom jer nisu prirodni. Točnije: nisu autentični.

A ono što nije autentično nije uvjerljivo. Bogatun koji viče „Reži me!“ lako postaje predmetom ironije i nevjerice.

Izrečeni stavovi stoga pozivaju na dublju analizu ne bi li se jasnije utvrdilo gdje za svakoga od njih leži korist od porezne reforme.

Tu postoji nedorečenost iako je moguće da su njihovi motivi podrške poreznoj reformi nepristrano stučni i/ili dobronamjerno politički.

Dakle, meni su u raspravi oko porezne reforme najinteresantniji stavovi g. Kajina jer su jasni i autentični. I, naravno, jer se s njima slažem.

Povećanje PDV-a, u uvjetima kada je znatno smanjenje doprinosa za zdravstvo sve manje izgledno, smatram promašajem.

Ono će vjerojatno dovesti do rasta cijena i/ili povećanja opterećenja poduzetnika (ako ne uspiju prebaciti trošak na krajnjeg potrošača).

I uz bitno smanjenje doprinosa za zdravstvo takav će se efekt vjerojatno pojaviti u kapitalno intenzivnijim, dakle u tehnološki naprednijim i modernijim proizvodnjama.

Uvođenje većega broja poreznih stopa za veći broj različitih proizvoda bitno komplicira i poskupljuje poreznu administraciju, otvara prostor evaziji i beskrajnom, netransparentnom poduzetničkom lobiranju radi ubacivanja u što niži porezni razred. 

Nadalje, uvođenje novih poreznih oblika kada je riječ o oporezivanju imovine i kapitala smatram skupim i nepotrebnim. Ne vidim kako bi ono moglo proizvesti više koristi od šteta.

Robin-hood-ovski argument o tome da će narod prihvatiti rezove ako vide da bogati plaćaju više smatram demagogijom i promašajem, sve dok se ne želi zadirati u mirovine i plaće državnih službenika.

Ako nema pravih bolnih rezova, a prema svemu sudeći neće ih biti, onda se priroda predloženih zahvata u porezni sustav razotkriva kao novo populističko iživljavanje nad najproduktivnijim dijelom populacije.

Prema tome, ako (značajno) ne smanjujete doprinose (a sada nije vrijeme za njihovo smanjivanje), onda za sada ne dirajte u preostali dio poreznoga sustava – dobrom kontrolom rashoda i vjerodostojnim planom strukturnih reformi uvjerite rejting agencije da Hrvatska zaslužuje BBB-, a podizanje PDV-a čuvajte onako kao što se čuva zlatni metak – za kraj, kada je sva druga municija potrošena.

Bit ove priče: političko razotkrivanje kolektivne inteligencije

Za našu je temu manje bitno što trenutno mislim o obrisima prijedloga porezne reforme. Puno je važnije što mislim o načinu donošenja odluka u vladi g. Zorana Milanovića, tj. o kritici g. Kajina i opreznom odgovoru premijera.

Tu ću ocjenu dati u svjetlu teorije kolektivnog odlučivanja koja postavlja zahtjev na autentičnost o kojoj je prethodno bilo riječi.

Više od dvadeset godina tranzicije pokazuje što se događa kada se u do jučer zatvoreno društvo nominalno uvedu mnogi elementi modernosti (tržište, proširi se domena privatnoga, višestranački izbori, sloboda govora, nominalna ravnopravnost ljudi), ali mehanizmi donošenja političkih odluka ostanu pred-moderni ili kvazi-totalitarni.

To znači da ostanu pod snažnim utjecajem jedne osobe ili klike, zatvoreni za zainteresirane skupine i širu javnost.

Svjedočimo da takav društveni hibrid nakon nekog vremena također gubi sposobnost za razvoj, baš kao i prethodna totalitarna inačica.

Verzija hibrida u vrijeme premijera Sanadera imala je određenu dozu demokratičnosti.

Spomenuto puštanje probnih balona preko odabranih medija ostavljalo je zainteresiranim stranama određeni prostor za reakciju.

Prisjetimo se samo napada i obrane vezano uz polemiku oko mirovinske reforme na proljeće 2009.

Međutim, centralna uloga medija i potpuna netransparentnost procesa u kojima su prijedlozi odluka nastajali, učinila je da smo tada imali karikaturu demokracije čiji su procesi svedeni na riječi PR i spin.

Opisani je hibrid imao svoju duboku političku-ekonomsku logiku koju je lako razotkriti ako se analizira trgovanje utjecajem i resursima između privilegiranih skupina.

O tome sam iscrpno pisao sa Željkom Ivankovićem u radu Nedemokratski kapitalizam i nova tranzicija (u izdanju zaklade Friedrich Ebert).

Ipak, puno je interesantnije analizirati intelektualna opravdanja postojanja hibridnih sustava.

Često se može čuti da previše demokracije nije dobra stvar, jer se ne može doći do dobre odluke koju je moguće učinkovito provesti.

Navodno se unaprijed zna koja je odluka prava, ali previše demokracije odnosno premalo koncentracije moći u rukama donositelja odluka ne jamči da će se genijalna odluka provesti.

Na tome se zasniva pogled na svijet u kojemu kritičari samo smetaju vladi u trenutcima u kojima bi ona trebala pokazati odlučnost, vodstvo i brzinu djelovanja. Kao da smo u ratu.

Problem s ovim gledištem leži u pretpostavci da se najbolja odluka zna unaprijed. Implicitno se pretpostavlja da postoje prosvijećeni političari, genijalni ekonomisti, najbolji inženjeri ili netko četvrti, tko je toliko superioran u pogledu znanja i informacija u društvu, da mu/joj/njima nitko u segmentu pripreme odluke nije ravan.

Mnogi ljudi intuitivno vjeruju u tu pretpostavku i zbog toga često podupiru autoritarna rješenja. Vjeruju da su ona efikasna i ako zemlja nije u ratu. Zbog toga se i u demokratskim zemljama poput Hrvatske alfa-lideri poput Franje Tuđmana i Ive Sanadera predugo zadržavaju na vlasti (svaki u svoje vrijeme), uz puni (formalni) demokratski legitimitet.

Ali, pokazuje se kako i u takvim hibridnim društvenim modelima, kao i u onima totalitarnima, vlade često nisu u stanju donositi dobre odluke.

Razlog je u tome što tradicionalni modeli političkog odlučivanja postaju zastarjeli kako raste kompleksnost u svim društvenim segmentima. 

Stoga je pretpostavka o tome da je do izvrsne odluke lako doći, ali je problem u njenoj provedbi, duboko pogrešna.

Pluralizam je neophodan za filtriranje najbolje odluke u složenim sistemima, a najbolja će odluka biti provedivija od druge najbolje odluke, čak i ako ju ne provodi „čvrsta ruka“.

Pri tome su eksperti i njihove studije kao i procjene učinaka nužan input za donošenje odluka. No, stručne studije ne smiju biti jedini kriterij odlučivanja (iako se ne smije odlučivati bez njih!).

Jednako je važno da se glasno čuje više različitih mišljenja svih zainteresiranih strana, da se sva ta mišljenja uzmu u obzir pri donošenju važnih odluka, i da se intenzitet zalaganja koji prati različita mišljenja odvagne barem jednako pažljivo kao što se važu teorijski argumenti i rezultati studija. Očito, to je puno više od PR aktivnosti, medijskih spinova i probnih balona.

Bivši guverner HNB-a Marko Škreb često spominje slučaj kada je pred puno godina u BIS-u slušao raspravu guvenera o tome trebaju li se javno objavljivati zapisnici sa sastanaka odbora guvernera središnjih banaka.

Gorljivi zagovornik transparentnosti rada centralnih banaka, guverner Bank of England Sir Eddie George tada je, iznoseći stav o tome da nitko normalan ne može pretpostaviti da se svi slažu o monetarnoj politici, parafrazirao jednu poznatu izreku: Divided we stand, united we fall! Našim je kreatorima politike ta ideja do sada bila posve strana.

Slično tomu, Alex (Sandy) Pentland s MIT-a o javnom tržištu ideja piše u sjajnoj knjižici Honest Signals:

Umjesto odlučivanja zasnovanog na silogizmu, logici i argumentu, grupno se odlučivanje zasniva na tržišnim načelima i koristi društveno signaliziranje kao način odabira akcija za koje društvo vjeruje da će minimalizirati rizike i maksimalizirati nagrade … Takav pogled na umreženu inteligenciju suprotan je intelektualnoj tradiciji koja inteligenciju promatra kao isključivi posjed pojedinca (Pentland, 2008.: str. 89).

Prema tome, javni dijalog i javna kritika nužni su sastojci svake dobre odluke. Pametna će vlada poticati istraživanja, analize, ali i pluralizam mišljenja i njihova izražavanja, ne bi li jasnije očitala društvene signale i pronašla optimalno rješenje.

Takva vlada razumije da moderna vlada nije „sveznadar“ koji sve poluge drži u rukama (tj. u kojoj genijalni pojedinci drže sve te poluge i povlače ih prema detaljnim planovima iz briljantnih strategija).

Moderna je vlada specijalist za očitavanje društvenih signala pomoću kojih se prepoznaje (artikulira) javni interes.

Da bi društveni mehanizam signaliziranja sa svrhom proširenja kolektivne inteligencije mogao funkcionirati, važno je iskreno informiranje s transparentno iskazanim interesom i/ili stručnim argumentom u pozadini izrečenoga stava.

Takvo je djelovanje autentično. Demokracija i kritika omogućavaju autentičnost.

Stoga, što je više transparentnog i autentičnog djelovanja pojedinaca i skupina, što je više kritičkih stavova, to bolje za društvo – konačna će odluka biti bolja. Ta je ideja bliska Popperovu Otvorenom društvu.

Kako na posljetku u tom svjetlu tumačiti prve događaje oko porezne reforme?

Moguće je da će novi premijer imati viziju sadržaja parole Divided We Stand United We Fall i primijeniti posve nove modele odlučivanja koji će uključiti, pa i prerasti unutar-koalicijsku i unutar-stranačku demokraciju te, u konačnici, označiti bitan, povijesni doprinos razvoju hrvatske demokracije. 

Moguće je i da će pribjeći tradicionalnoj i intuitivno puno lakše prijemčivoj doktrini United We Stand Devided We Fall, koja je revolucionarnoga porijekla*, a što znači da će u sanaderovskoj maniri oslušnuti reakcije na probne balone i na kraju presjeći preko leđa (poslušnih) ministara, pogotovo ako će konačna odluka ići u pravcu očuvanja ili povećanja političke popularnosti.

Heterogenost Kukuriku koalicije, snaga nekih osoba u vladi Zorana Milanovića pa i neke prve premijerove izjave, ulijevaju nadu da mu politička logika Divided We Stand United We Fall nije posve strana.

Vrijeme će pokazati je li prvi dojam bio ispravan.

* The Liberty Song – pjesma Johna Dickinsona (1768.) iz razdoblja Američke revolucije.

Preporuka za čitanje:

Alex (Sandy) Pentland, 2008. Honest Signals: How They Shape Our World. Cambridge, Mass: The MIT Press.